Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kako brendirati čekićnje ćirilice

Jučer, danas, malo sutra
Davno sam shvatio: ne postoje zdravi ljudi, nego samo bolesni i neobaviješteni.

Taj poučak ovih dana silom prilika proširujem i na sljedeću formulu: ne postoje zaposleni, nego samo ljudi s burze rada i oni koji će to tek postati.

Kad su nas već spopala tako gruba vremena, nema nam druge nego razmišljati o iskoraku izvan core businessa. Zadnjih nekoliko tjedana i sâm sam proveo grčevito mozgajući kako se prestrojiti na poduzetnički kolosijek. U rijetkim trenucima prosvjetljenja na pamet su mi pale dvije zavodljive ideje.

Prvu bih velikodušno ponudio na razmatranje zadarskim turističkim djelatnicima. Zašto, primjerice, grad svetoga Donata ne bismo učinili globalno prepoznatljivim? Naravno, govoreći sasvim načelno, protiv takve zamisli nitko dobronamjeran ne može imati ništa protiv, no kako ostvariti taj zahtjevni cilj?

Moj odgovor je jednostavan: brendirajmo Zadar kao grad krafni koje će se, sasvim prigodno, zvati – Saint Donut!

Drugu ideju ponudio bih pak Šibenčanima i to pod egidom “Poglavito grad!” Ako su Talijani uspjeli pokoriti pola svijeta svojim brendom “Robe di Kappa”, zašto mi ne bismo poradili na promociji tradicionalnog šibenskog pokrivala koje bismo za iskorak na strana tržišta krstili kao “Kappu od robe”?

I baš kada sam počeo vjerovati kako preda mnom stoji berićetna poduzetnička budućnost, jer imaginacijom obilato nadmašujem  naše kilave menadžere za targetiranje i brend ekstenzije, posramio me dragi prijatelj i kolega koji je domislio projekt neusporedivo šireg zamaha. Za razliku od moje malenkosti koja je tratila vrijeme na dosjetke lokalnog dometa, on je u glavi skockao svenacionalnu foru koja se može nuditi – odnosno prodavati – na cijelom teritoriju Republike Hrvatske.

Naime, dok je dio javnosti oduševljeno pljeskao razbijanju ćiriličnih ploča, a dio se skanjivao, on je kao praktičan čovjek sve etičke i ideološke prijepore ostavio po strani i postavio si pitanje: kako izvući profit od strasti koja je, kako vidimo, potpuno obuzela lijep broj Hrvatica i Hrvata?

Demoliranje azbuke

Nakon što je malo dublje uronio u dotičnu materiju, postao je svjestan činjenice kako potencijalnih razbijača ima kudikamo više od spornih ploča. Primjera radi, ljudi koji žive u sredinama gdje se pripadnici manjina mjere ne u postocima nego u promililma cijeloga će života biti uskraćeni za priliku da posegnu za čekićem i razmrve ploču s nekoliko odmjerenih udaraca. Kako pomoći tim nesretnicima?

Odgovor je razoružavajuće jednostavan: na tržište valja plasirati cijelu paletu replika službenih ćiriličnih ploča koje bi se prodavale zainteresiranima u paketu s čekićem odgovarajuće težine. Ako vam je gnjavaža putovati do Vukovara, nemate vremena ili para za poduzimanje takve ekspedicije, prošetajte se do najbliže trgovine ili kioska i za razmjerno skromnu svotu novca ostvarite svoju vjekovnu težnju za demoliranjem azbuke.

Oštroumno, zar ne? Ali to nije sve! Jer moj dragi kolega i prijatelj nije stao samo na, ajmo reći, bazičnom paketu proizvoda. Duboko svjestan činjenice da živimo u vremenima diferencirane ponude i individualizirane usluge, on je projekt razvio u širinu, pokušavajući pogoditi afinitete potencijalnih kupaca ni jednoga trenutka ne ispuštajući iz vida njihove različite financijske mogućnosti.

Veliki poslovni plan

Siromašnija klijentela morala bi se tako zadovoljiti jednostavnim kompletićem što ga tvore jeftina plastična ploča i rudimentarni batić. Govorimo li pak o platežno sposobnijim kupcima, samo nebo bila bi granica. Oni bi mogli birati između četvorina proizvedenih od najrazličitijih materijala. Najvećim šminkerima ponudile bi se ploče izrađene od swarovski kristala te čekići od tikovine i molibdena u praktičnom etuiju presvučenom šantung svilom.

Moj prijatelj mislio je, dakako, i na mališane. Da bi se spriječilo njihovo ozljeđivanje, predvidio je ljupke perforirane ploče od brizgane plastike i meke, krpene batiće.  

Naravno, projekt vam prepričavam samo u najgrubljim crtama, jer bi se njegova detaljna elaboracija obilato prelila izvan kvadra ove kolumne. U svakom slučaju, nakon što sam saslušao sve potankosti velikoga poslovnoga plana, sa žaljenjem sam morao zaključiti kako nisam ni do koljena dragom prijatelju i kolegi, čovjeku kojemu u doglednoj budućnosti, jamačno, ne gine Zlatna kuna.

Njegova zamisao ima samo jedan malešni feler. On, naime, nije ukalkulirao mogućnost da bi mu jednoga dana na vrata mogao pokucati Tomislav Josić i s batićem u ruci zatražiti tantijeme na ime autorskih prava.
ivica ivanišević
snimio VLADO KOS/ cropix
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last