Novosti Hrvatska

vlaška posla

Ante Tomić: Obogatili se iz čistog neznanja

 vlaška posla

Kao da čitate Dobrišu Cesarića. Otkrije se besramna, monstruozna pljačka u Hrvatskoj gospodarskoj komori, dvoje šefu bliskih suradnika optužuju da su maznuli jedva pojmljiva trideset dva milijuna kuna, a šef Nadan Vidošević izađe pred novinare i zbunjeno sliježe ramenima. Nema pojma kako se to moglo dogoditi. Prvo što čuje, kaže.

Sutradan opet jedan krak ove policijske istrage odvede do bivšeg člana Uprave javnog poduzeća Hrvatske autoceste i dalje, do bivšeg ministra prometa i infrastrukture Božidara Kalmete, ali ni Kalmeta, ne treba ni spominjati, blage veze nema da je netko pod njegovim nosom krao. A da je znao, naravno da bi prijavio. To bi bila njegova građanska dužnost, izjavljuje on ljuteći se što ga na to uopće opominju.

Dva, navodno, ozbiljna, savjesna, stručna i iskusna menadžera čine se kao djeca na školskoj priredbi na prvi dan proljeća. Začešljani i umiveni, u modrim hlačama, bijelim košuljama i oglancanim postolama, Vidošević i Kalmeta izašli su pred publiku od mama i tata i baka i tetki, koji ih ozareni snimaju mobitelima, pa uglas mekeću: Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)

Nevjerojatan slučaj. Trideset dva milijuna. Čovjek je viljuškarom morao doći u Gospodarsku komoru. Brm! Brm! brečao je kroz cijelu zgradu. Jedva se okrenuo kod aparata za kavu na kraju hodnika. Prošao je kraj otvorenih vrata Vidoševićeve kancelarije tegleći paletu s nekoliko velikih paketa novčanica u prozirnom najlonskom omotu, a da Vidošević nije ni podigao glavu s križaljke i upitao ga: “Kako ide, majstore?”

Štedljivi ljudi

Kalmetino je neznanje, s druge strane, već legendarno. On se neprestano, ali samo epizodno, nikad u glavnoj ulozi, pojavljuje u aferama gdje su netragom nastajali strahoviti iznosi. I ni o čemu, ali baš ništa on nije znao, premda je lupežima obično bio neposredno nadređeni. Božidar Kalmeta je valjda slijepac. Bijelim štapom nekako bi dokuckao do Ministarstva, ili bi ga vjerni retriver Floki doveo, a onda bi sjedio osam sati s crnim naočalama na nosu i zbunjeno se okretao za zvukovima.

“Ko je to tamo?!” podviknuo bi Kalmeta kad bi mu se učinilo da je čuo poznat šum, kao da netko nekakvu vreću para vuče po sintetičkom sagu.

Kad god se u nas dogodi ovakva nekakva afera, učini vam se kao da gledate nekakvu komediju s pokojnim Peterom Sellersom. Znate onu antologijsku scenu iz prvog “Pink Panthera”, kad na sudu ispituju inspektora Clouseaua, bezazlenog idiota koji ne zna da je oženjen zločinkom. Tužitelj nabraja kako je inspektorova nezaposlena supruga kupovala, ne sjećam se sad točno, automobile, krznene bunde i dijamantni nakit, a Clouseau mu, s onim nezaboravnim ozbiljnim, ušpičenim izrazom, malo i kao uvrijeđeno odgovori: “Moja žena je vrlo štedljiva s novcem za vođenje kućanstva.”

I Vidošević i Kalmeta i Darko Milinović, pa i sam Ivo Sanader, nekadašnji veliki meštar parade, od prilike su do prilike novinarima, policiji ili službenicima Državnog odvjetništva nudili slična objašnjenja za svoja zagonetna bogatstva.

Priča koja prolazi

Šparali su dnevnice, oženili se skromnim ženama, niskobudžetno ljetovali, tetka im je ostavila, mama se stisnula. Vidoševićeva gospođa majka, bivša činovnica Službe društvenog računovodstva, koja je s četiri tisuće kuna penzije nekako postala vlasnica tvrtke s temeljnim kapitalom od dva i pol milijuna kuna, tvrtke u kojoj su tri vile na Jadranu i jedna na zagrebačkom Prekrižju, stan na Pantovčaku, još jedan u Splitu i motorna jahta za iznajmljivanje, ipak je najnevjerojatnija od svih ovakvih priča. Da je Blake Edwards, pišući scenarij za “Pinka Panthera”, nabrojio imovinu Marije Vidošević, producenti bi mu zacijelo kazali: “E, Blake, sad si ga, kume, pretjerao. Ovo više nije smiješno.”

No, u nas takva priča, eto, prolazi. Visokoobrazovani muškarci na važnim državnim položajima tvrde kako ni za kakav kriminal nisu znali, deklamiraju nam Cesarića i špilaju slijepce i idiote uvjerljivije od Petera Sellersa, i naposljetku ili prođu nekažnjeno ili ih se nekako simbolično i beznačajno kazni. Hrvatska je, što da vam pričam, jedna komedija od države.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska