Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Leteća republika Montyja Pythona

Jučer, danas, malo sutra
U turbulentnome tjednu za nama, prekrcanom dramatičnim zapletima i obratima, jedna vijest prošla je skoro pa nezapaženo. Ministar financija dogovorio je, naime, tijekom boravka u Washingtonu s predstavnicima Svjetske banke novi zajam u iznosu od 150 milijuna eura, koji bi trebao biti odobren tijekom iduće godine. Ako je vjerovati medijskim izvješćima, dio novca bit će iskorišten “za jačanje kapaciteta kako bi se izbjegla opasnost da više novca uplatimo Bruxellesu nego što ga dobijemo”.

Formulacija je malčice kvrgava, možda vam na prvu nije sjela kako treba, pa je pokušajmo prevesti sa zakučastog birokratskog žargona na svima razumljiv razgovorni jezik.

Dakle, mi planiramo potrošiti ozbiljne pare kako bismo spriječili vrlo izglednu mogućnost da – pogodite što?! - potrošimo ozbiljne pare.

Kao da ova formula nije sama po sebi dovoljno groteskna, uz nju ide i žunta koja po svome apsurdističkom potencijalu nadmašuje sve što su ikada napisali i snimili članovi Letećeg cirkusa Montyja Pythona. Da bismo se bacili u sasvim izvjesni trošak - kojim se želimo spasiti od potencijalnog troška - mi ćemo podignuti kredit.

Ali to nije sve – kazali bi proroci televizijskog oglašavanja čudesnih tava s neprianjajućim dnom i usisavača koji sortiraju grinje. Mi ćemo, naime, u konačnici, zbog svetog cilja štednje, pofrajati bitno veću svotu od one koja je izražena na kreditnom ugovoru. Jer tu alkemijsku operaciju arčenja (eda bismo osujetili svaku mogućnost – čega drugog nego - arčenja), netko mora i provesti. A čisto sumnjam da je tako odgovornu zadaću kadra obaviti samo šačica administrativaca u sivim odijelima: puno mi se izglednijom čini mobilizacija cijele brigade operativaca s isukanim olovkama i klamaricama.

Birokratski Moloh

Velim, vijest o novom zaduženju sa svrhom koja bi posramila i prvoborce teatra apsurda, prošla je razmjerno nezapaženo, no tome se možda i nije čuditi. Jer, porezni obveznici ove zemlje davno su se pomirili s činjenicom da plaćaju danak carevima pare i magle.

Cijeli sustav javne uprave od vrha naniže, od republičkih loža do općinskih partera, s bezbrojnim kabinetima, odsjecima, pročelništvima, agencijama, uredima... ustrojen je ne da bi servisirao sasvim opipljive društvene potrebe, nego da bi dao kakvog-takvog smisla i razloga uhljebljenju desetaka tisuća ljudi. A taj sustav s vremenom je do te mjere okoštao da, bojim se, nema nikakve nade u njegovu demontažu.

Naravno, garnitura na vlasti u paketu je predizbornih obećanja visoko rangirala temeljitu reformu birokratskoga Moloha. I, još naravnije, nije učinila ništa. Baš kao što ništa neće učiniti ni neka buduća upravljačka kasta kojoj će, također, tijekom kampanje vabljenja birača usta biti puna potrebe da se golemi, tromi, savršeno nepotrebni i beznadno skupi činovnički aparat svede na razumnu, dakle, desetak puta manju mjeru.

Armija frustriranih

Svako slično obećanje bit će zajamčeno iznevjereno, i to najmanje iz dva razloga. Iza bezlične riječi kao što je “reforma” krije se zamašna akcija, u osnovi, nehumanog preseljenja nekoliko desetaka tisuća ljudi na burzu gdje bi mogli, svi su izgledi, dovijeka zapeti.

Takvu odluku teško je donijeti ako baš niste sasvim cijepljeni od makar elementarnog osjećaja solidarnosti i sućuti. Okej, iskustvo nas uči da su političari ljudi posebnoga kova koji empatiju vrlo uspješno drže u leru, no svaki pokušaj presuđivanja tolikome mnoštvu skopčan je s nezanemarivim socijalnim rizicima. Armija frustriranih i osiromašenih već sada je ogromna, a kada bismo joj pribrojili i suvišne činovnike, dobili bismo nepreglednu masu ljudi koji više nemaju što izgubiti.

Postoji, međutim, i drugi, kudikamo ozbiljniji razlog zbog kojeg će temeljita reforma javne uprave zadugo ostati sanak pusti poreznih obveznika, i to bez obzira na činjenicu što je svakome u državi jasno kako naš mižerjasti proračun nije kadar servisirati apetite birokracije.

Naime, kada bi se odrekli luksuza da egzistencijalno zbrinjavaju drugi i treći ešalon partijskih kamarada - o rodbini i tazbini da i ne govorimo – što bi im od vlasti preostalo? Samo neizrecivi jad i nevolja upravljanja brodom čija je kobilica već zaorala dno i kojemu prijeti sudbina “Coste Concordije”. Sustav javne uprave drugo je ime za stranačku samoposlugu. I kada bi netko konačno ugasio tu veliku burzu fiktivnih radnih mjesta, u koju se pripuštaju samo povlašteni i podobni, bavljenje politikom izgubilo bi svaku draž i pretvorilo se u trapljenje bez kraja i konca. Naime, u nesebičnu borbu za opće dobro.

IVICA IVANIŠEVIĆ
FOTO: TOM DUBRAVEC / CROPIX

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last