Novosti Hrvatska

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Osnovna škola demokracije u Saboru

 JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Valja osluškivati potrebe naroda i slijediti njegovu volju, biti na strani slabijih, ojačati gospodarstvo, smanjiti nezaposlenost, reformirati mirovinski sustav, snažnije se zauzeti za pitanja zaštite okoliša i održivog razvoja, poraditi na očuvanju naše baštine i njezine dostojne prezentacije... − čulo se ovih dana u Saboru. Ne’š ti vijesti, reći ćete i pogoditi − u sridu. S predikaonice visokoga doma iznad kojega je, kao što znamo, samo Bog, godinama se čuju slične poruke. Slijedeći davno utvrđenu dramaturgiju – red sumorne dijagnostike društvenih problema, red lijepih želja i, na posljetku, red borbenog aktivizma (mi tražimo, mi moramo, mi hoćemo...) − govornici su i ovaj put ponavljali dobro nam znane refrene.

Fakat, vijest o novom/starom saborskom pretresu vječnih tema ne bi zavređivala osobitu pozornost da se u ulozi, primjerice, Tomislava Karamarka ili Dragutina Lesara nisu ogledali savršeno anonimni klinci, recimo da se zovu Tomica Črnko i Dražen Drvenkar. Naime, u veliku dvoranu na Markovu trgu znaju se pripustiti, od prilike do prilike, i osobe bez zastupničkih vjerodajnica, takozvani obični građani, među ostalima, i naši mališani. Njih 29 ovih je dana dobilo tako priliku na sat ili dva osjetiti što znači biti hrvatski parlamentarac. Pučkoškolci su se redali za govornicom, propinjali se na prste da dosegnu mikrofon, pa onda iz glave, bez pripremljenih referata, ma čak i bez običnih šalabahtera, divanili o gorućim pitanjima države i nacije, predlažući usput poteze koje bi svaka odgovorna vlada trebala bezodvlačno povući.

Njihova uživljenost u zastupničke uloge do te je mjere impresionirala predsjednika Sabora da je tronuto zaključio: “Osjećam veliko zadovoljstvo što mogu reći – Hrvatska je u sigurnim rukama.” Ponesen nježnim osjećajima, Josip Leko izgovorio je, naravno, apsolutnu besmislicu. Hrvatska definitivno nije u sigurnim rukama. Ne isključujem mogućnost da bi se jednoga dana − naime, kada ovi klinci porastu − to moglo dogoditi, no za sada o tome nema ni govora. Dapače, dječja demonstracija upućenosti u našu saborsku, odnosno političku svakodnevicu, mogla je samo osnažiti među građanima odavno raširen osjećaj nemoći, pa i potpune dešperacije. Jer, svake četiri godine u našoj se javnosti izliju cisterne žuči, vode se polemike bez kraja i konca, u kojima se ne biraju sredstva, tuče se u glavu i ispod pojasa, a sve kako bi se uvjerilo birače da su upravo kandidati ove, a ne one stranke ljudi koji zaslužuju naše povjerenje.

Od barbika do govornice

Mjesecima se tako kroz partijska sita prosijavaju kadrovi s najboljim referencama, iza kojih stoje stvarni ili prigodno fabricirani uspjesi, i što naposljetku dobijemo: garnituru zastupnika čiju su retoriku i političke vizije pučkoškolci kadri skinuti u tren oka. Djevojčice i dječaci koji su se prijepodne igrali barbikama ili na računalu ratovali protiv zombija, popodne su sposobni održati politički govor ništa manje dojmljiv od onoga što je izašao iz usta prosječnoga sabornika. A koji put i neusporedivo mudriji od onih kojima se razmeću naši politički profesionalci.

Tako je, primjerice, jedna od curica, učenica iz Vukovara, izlet u Sabor iskoristila da upozori na pogubnost nacionalne segregacije u školama. Lijepo je, dakako, čuti da su nam djeca bistra, domišljata, skrupulozna i hrabra. No, u paketu s tom radosnom spoznajom ide i jedna kudikamo sumornija: da su, naime, protagonisti našega političkog života većinom čeljad s intelektualnim kapacitetima pučkoškolaca. Kad nam takvi umovi kroje sudbinu, ne treba se čuditi što se već godinama pacamo u krizi kao vepar u kvasini. A koliki su razmjeri naših muka, najbolje svjedoči vijest objavljena istog dana kada i notica o izletu osnovaca u Sabor. Svi relevantni mediji u zemlji, od nacionalne dalekovidnice naniže, ponosno su objavili kako jedna velika strana kompanija – radi se o IKEA-i − traži zaposlenike.

IKEA kao dvije momčadi

Da su oglasili tisuću novih radnih mjesta ili barem koju stotinu, razumjeli bismo pompu kojom je ispraćen njihov poslovni iskorak. U vremenima kada očajnički čeznemo za ulagačima iz bijeloga svijeta, svaka se strana poslovna inicijativa dočekuje s posebnim interesom. Ali vraga, tvrtka je objavila kako za sada planira zaposliti – pozor, molim! − 22 osobe. Ako smo došli dotle da profesionalno zbrinjavanje skupine ljudi od kojih se jedva mogu složiti dvije nogometne momčadi ima karakter prijelomne vijesti, onda nam doista ne može biti gore. Ili ipak može?



IVICA IVANIŠEVIĆ
FOTO: CROPIX

Naslovnica Hrvatska