Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Kad škovacin sidne marendat jastoga

 Vlaška posla

/ PAUN PAUNOVIĆ / CROPIX

Ustanem li ranije, a ne događa mi se to prečesto jer nemam ni neljudsko radno vrijeme ni psa kojega valja izvesti u park da se pomokri uz deblo kestena, redovito se zaustavim prođe li ulicom smetlarski kamion.

Zavidnim pogledom ispraćam radnike u zelenim kombinezonima što se uspravljeni pridržavaju za stražnji kraj kola. To mi je tako kul.

Odrastao sam, trudim se biti ozbiljna i odgovorna osoba, imam dvoje djece i ne priliči mi maštati o budalaštinama, ali kad vidim škovacine, načas me obuzme dječja čežnja da ostavim svoj život, napustim karijeru trećerazrednog novinara i još goreg pisca, bez kajanja bacim laptop u torbi preko ramena i zatrčim se.

“Ej, samo malo, čekajte mene!” doviknuo bih onoj dvojici što vise na prikolici kao Komanči koji su napali poštansku diližansu između Pecosa i Santa Fea, kao desperadosi koji maskirani maramama pljačkaju oklopljeni vagon s plaćama rudara ili gusari što se s noževima u zubima nečujno penju preko krme galije pod britanskom zastavom u Karipskome moru.

Sve moje pustolovne fantazije ispunile su se muškarcima koji u bakandžama i nečistim radnim rukavicama prazne kontejnere i kante u utrobu smetlarskog kamiona i zapravo me samo jedna jedina stvar do prije nekoliko dana priječila da im se ne pridružim. “Pusti ih”, rekao bih sam sebi razumno, “oni uživaju, ali ti imaš bolji posao.”

Međutim, to se vjerovanje, naposljetku, pokazalo pogrešnim. Škovacini, barem u Splitu, imaju vrlo dobre plaće, koje s noćnim i prekovremenim radom te nedjeljnim i prazničkim šihtama, dapače, mogu biti i odlične, a dodatni im je blagoslov da rade u javnom poduzeću, posao im je siguran, nema nikakvih predstečajnih predatora u talijanskim cipelama koji, mirišući krv, gladno obilaze oko njih.ž

Je im lipo

Kad se sve prednosti i nedostaci, u najkraćemu, zbroje i oduzmu, čovjek poželi da ima nekakav vremeplov, pa da se vrati u prošlost i divljački išamara roditelje koji su ga maltretirali školskim obavezama, plašeći ga vazda jednakim refrenom kako će, ne bude li učio, sramotno skončati s metlom u rukama na dnu socijalne ljestvice.

Koji idioti su bili te naše mame i tate. Liječnici, inženjeri, profesori i ekonomisti, mnogi među njima bez posla i nade da će se ikada zaposliti, mogu samo priželjkivati plaću onih što u Splitu šmrkom ribaju ulice i brezovom metlom skupljaju opuške uz rub pločnika.

Pa ti ne budi ljubomoran. Nevaljalci jedni, baš ih je krenulo. Em su imali sretno djetinjstvo, niti su pisali domaće radove, niti su čitali Šenou i Cesarića, niti su ih prcali s nepravilnim glagolima, em sad mjesečno dobivaju dvostruku plaću srednjoškolskog nastavnika koji je tek počeo raditi. Po deset tisuća neopravdanih neki su od škovacina u školovanju nakupili, a sad dobivaju jednako toliko u kunama.

Život nije pravedan, što drugo reći. Napišeš li danas u ženidbenom oglasu da si intelektualac, dipl. ing., dr. oecc. ili nešto slično, ništa, nula bodova, nijedna ženska ti ne odgovori.

S fakultetskom diplomom može te dopasti možda samo neka s kraćom nogom i malim sisama, ne svojom krivnjom razvedena samohrana majka četvero djece. Ali, brate mili, ako staviš da si škovacin, pa još vozač kamiona sa smećem, prvorazredne kandidatkinje, manekenke i fotomodeli, finalistice županijskog izbora za miss Hrvatske, javljaju se kao mutave.

Splitski su škovacini gospoda. Ljudi s ozbiljnim, uglednim zaposlenjem. Zaustave se u pauzi na odlagalištu otpada u Karepovcu i krenu marendati.

Jedan izvadi tećicu s fazanom, drugi jastoga, a treći ljutito primijeti kako mu je žena, unatoč upozorenju, opet napravila sendvič s rozbifom te ga nedirnutog baci galebovima koji grakćući kruže oko njih.

Ovi Zar... Zatra... Zatata...

Nezadovoljno zapali cigaretu na prazan želudac i sjedne na jedan hrđavi bojler. Pogled mu onda padne na jednu knjigu koju je netko cijelu, neoštećenu bacio.

Pažljivo je obriše i znatiželjno razgleda: “Tako je govo... govorio Zar... Zatra... Zatata... ajde u pizdu materinu!”

“Čitaj, čitaj, trebat će ti, sinko!” veselo mu na to dovikne kolega, a treći se od smijeha tako zagrcne da mu komadići fazana pođu na nos.

ANTE TOMIĆ
Naslovnica Hrvatska