Ustanem li ranije, a ne događa mi se to prečesto jer nemam ni neljudsko radno vrijeme ni psa kojega valja izvesti u park da se pomokri uz deblo kestena, redovito se zaustavim prođe li ulicom smetlarski kamion.
Zavidnim pogledom ispraćam radnike u zelenim kombinezonima što se uspravljeni pridržavaju za stražnji kraj kola. To mi je tako kul.
Odrastao sam, trudim se biti ozbiljna i odgovorna osoba, imam dvoje djece i ne priliči mi maštati o budalaštinama, ali kad vidim škovacine, načas me obuzme dječja čežnja da ostavim svoj život, napustim karijeru trećerazrednog novinara i još goreg pisca, bez kajanja bacim laptop u torbi preko ramena i zatrčim se.
“Ej, samo malo, čekajte mene!” doviknuo bih onoj dvojici što vise na prikolici kao Komanči koji su napali poštansku diližan...
Zavidnim pogledom ispraćam radnike u zelenim kombinezonima što se uspravljeni pridržavaju za stražnji kraj kola. To mi je tako kul.
Odrastao sam, trudim se biti ozbiljna i odgovorna osoba, imam dvoje djece i ne priliči mi maštati o budalaštinama, ali kad vidim škovacine, načas me obuzme dječja čežnja da ostavim svoj život, napustim karijeru trećerazrednog novinara i još goreg pisca, bez kajanja bacim laptop u torbi preko ramena i zatrčim se.
“Ej, samo malo, čekajte mene!” doviknuo bih onoj dvojici što vise na prikolici kao Komanči koji su napali poštansku diližan...