Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: 35 godina hodanja u mjestu

 Jučer, danas, malo sutra

Prije nekoliko dana na stranicama “Slobodne” objavljena je priča o poljoprivredniku iz Vrgorca, kojemu je zbog novoga graničnog režima s BiH propalo čak 30 tona kupusa zasađenog u “pogrešnoj” državi.

Taman sam dovršavao čitanje te sumorne ispovijedi kad se nad moje novine navirio kolega i hladno procijedio: “Nije to ništa, znan ja čovika kojemu je propalo 50 tona kumpira.” 

“Ma daj?”

“Je, je, i to ne samo jednog.”

“Nemoj zezat!”

“Očiju mi, na iljade ih ima, ma šta na iljade, na stotine iljada...”

Ostao sam kao trica, spuštene vilice i s velikim znakom pitanja na licu, pa mi je kolega požurio objasniti začudni misterij nestanka tako silnih količina omiljene gomoljike. Naime, dan ranije uživao je u arhivskom dokumentarcu Branka Lentića o splitskome pazaru iz 1978. godine.

 Isprva, njegovu su pažnju okupirali zavodljivi kadrovi sasvim osebujnog mikrosvijeta koji danas postoji samo u uspomenama dama i gospode respektabilne dobi. No, vrlo brzo zaintrigirale su ga brojke: ispisane na bancima prekrcanima verdurom i izgovorene u mikrofon televizijske ekipe.

Muka jedne bakice

Tako je, primjerice, jedna bakica ispovijedala muku preživljavanja s mižerijom od mirovine koja je iznosila pišljivih 250.000 dinara. Dok je ona neutješno kukala kako jedva spaja kraj s krajem, kamera je švenkala na širokome poteza od fažoleta preko čimulica do kumpira. A pred kvrgavim plodovima umrljanima zemljom stajao je kartončić s natpisom “5 dinara”.

“Ajmo sad malo računat”, predložio mi je kolega. “Ako baba svaki misec dobije dvista pedeset iljada, a kil kumpira zapada pet dinara, kolika je njoj zapravo penzija kad se priračuna u kumpire?”

Skrušeno priznajem, s matematikom sam na “vi”, cijeloga žiovota održavam uljudnu distancu prema čak i najjednostavnijim operacijama kao što su množenje i dijeljenje, pa mi je trebalo nešto vremena da pokrenem zapušteni procesor u glavi. Nije bilo ni potrebe, jer mi je drugar spremno ponudio točan odgovor.

“Drito pedeset iljad! Ili, da ti bude lakše pridočit, ravno pedeset tona kumpira! Jel to moš zamislit? A sad, ajmo dalje. Koliki je danas mižerjasti penšjun? Ja bi reka – dvi i po iljade. Normalno, ima svita šta prima i puno manje, ali držimo se mi ove brojke kad se već lipo može dilit s onon jugoslavenskon. A koliko danas zapada kil kumpira? Pustimo sad od-do kalkulacije, di je skuplje, a di jeftinije, pa izaberimo još jednu brojku šta se lipo dili – neka bude pet kuna. Koliko onda kumpira gibira današnjega penšjunata, šta misliš? Jušto sto puti manje, samo pet iljada kili odnosno pet tona! I sad, reci ti meni, kakvi zaključak čovik može izvuć iz činjenice da današnji umirovljenik može kupit sto puti manje kumpira od svoga jugoslavenskog kolege?”

Nenadano, kako se ukazao, tako je i iščezao iz moga vidokruga, puštajući me da na miru “prokuham” deprimirajuću računicu i njegov retorički upit.

Puna dva dana trebala su ruzinavom procesoru u mojoj glavi da bi na koncu skontao kako je dragi kolega zapravo pao kao kolateralna žrtva davne denominacije jugoslavenske valute. Naime, bakica iz dokumentarca svoje je prihode deklarirala u starim, a prodavač s pazara cijene je isticao u novim dinarima (s kojih su odlukom Narodne banke bile skinute tri nule).

Je li, međutim, ovim obrazloženjem pokopana i poanta koju mi je drugar pokušao sugerirati? Samo djelomice.

Nismo se makli ni za pomfrit

Okej, umirovljenik iz dana socijalističkog ponosa i strave nije raspolagao stostruko većom količinom kumpira od današnjih penzića, nego u gram jednakom zalihom. Ali, s druge strane, treba li nas radošću ispunjavati činjenica što je prošlo čak 35 godina, skoro polovica ljudskoga vijeka, a da standard naših seniora nije poskočio ni za visinu jednoga jedincatog pomfrita – i to ne porcije, nego komada, običnog tankog prutića iz friteze?!

U ta tri i pol desetljeća dogodilo se koješta – padale su države, politički sustavi, naravno, i glave, na tisuće njih – u pravilnim razmacima jednu je krizu smjenjivala druga, a nas cijelo to vrijeme nije napuštala vjera da, svim nevoljama unatoč, ovako ili onako idemo naprijed, možda stidljivo, koračić po koračić, ali ipak... I onda, u tridesetak minuta arhivskog dokumentarca, prokaže se sva uzaludnost našega hrvanja s nevoljama.

U 35 godina svijet u kojemu živimo okrenuo se naglavce. Kada biste današnje klince teleportirali u kasne sedamdesete, činilo bi im se da koračaju Jurskim parkom.

Otada do danas promijenilo se sve, osim što su novčanici naših penšjunata ostali jednako prazni.

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last