Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kad blagajne zvone jače od kampanela

Jučer, danas, malo sutra
Netko bi mogao reći: ‘Oče, čitam Deset Božjih zapovijedi i ni jedna ne govori loše o novcu. Ako netko nastoji steći novac, protiv koje od Zapovijedi griješi?’ Protiv Prve! Griješi jer štuje idola novca. A evo zašto: ne može se služiti i novcu i živome Bogu – ili jedno ili drugo. Crkveni su Oci prvih stoljeća Crkve tvrdili da je novac vražji izmet. To je istina, jer nas pretvara u idolopoklonike i pamet nam truje ohološću; pretvara nas u bolesnike rasprave i rječoborstva, te nas udaljuje od vjere i kvari.”

Da su slične misli izgovorene na, recimo, nekom savjetovanju u organizaciji Hrvatske udruge poslodavaca, a ne na misi u Domu svete Marte u Vatikanu, te da ih je izrekao “civil” iza kojega ne stoji autoritet vječne Crkve, a ne papa Frane, letjelo bi perje. Mogu zamisliti samo dva epiloga takve retoričke diverzije.

U boljem slučaju, salve zvižduka pratile bi izlaganje, bijesna publika prokazala bi diskutanta kao krivca za razaranje poduzetničke klime, pa bi predsjedavajući konferencije na koncu naložio zaštitarima da gospodina isprate do izlaza.

U gorem – i puno izglednijem – slučaju, HUP-ovci bi pozvali kola hitne pomoći, nesretnika bi s govornice izvela dva bolničara, te potom sprovela u odgovarajuću instituciju u kojoj bi ga dulje vrijeme zadržali na promatranju i prisilnoj terapiji.

Ako vam se čini da mrvicu pretjerujem, pravo vam budi. Ali vodite računa da je čak i sâm Papa – u čiju nepogrešivost milijarde vjeruju – svoje izlaganje morao začiniti “zaštitnom” fusnotom.

Da mu ne bi napakirali “crveno skretanje”, dodao je: “Ovdje se ne radi o komunizmu, nego o evanđelju.” Pa dokle smo došli kad i Sveti otac mora biti na oprezu ako želi kazati koju riječ o kreposnome životu, kao da je, božemiprosti, reformirani aparatčik u strahu od lustracije?!

Ali stvari, zapravo, stoje još i gore. Najveći problem Petrova namjesnika nije u tome što bi ga neki mogli krivo shvatiti – nevolja je u tome što se njegove riječi odbijaju od njih kao mantel buvel od garažnih vrata.

Samo koji dan nakon propovijedi u Domu svete Marte, Međugorje je potresla vijest da Gospin kip svijetli. Očekivano, “događaj” je uznemirio široku javnost, a mediji su se potrudili iluminacijski fenomen razgoriti do dimenzija šumskog požara.

Čak je i profesor Adalbert Rebić – kojega smo, dok nije provalio nekoliko sasvim nedostojnih zvizdarija o filmu “Svećenikova djeca”, držali uglednim teologom i ozbiljnim čovjekom – požurio zaključiti kako “međugorsko svjetlo ukazuje na Boga”.

Nema veze što je navlas isti “fenomen” mogao režirati i notorni ponavljač s dvojkom iz kemije ili klinac zaigran s izvorom niskonaponske struje, profesor je, bez krzmanja, prstom naciljao u Svevišnjeg.

Crkva bez CSI odreda

Zašto bi on razmišljao o uzrocima i posljedicama, motivima i izvedbi, kad u ruci drži univerzalnog džokera koji svoju odgovornost ne može zanijekati?! A kad tako rezonira čovjek besprijekorne naobrazbe i neupitne vjere, što tek preostaje tisućama ljudi bez teološke spreme?!

Kao i toliko puta prije, slučaj “čudesnog” svjetla još će se neko vrijeme povlačiti po stranicama novina i biti nezaobilaznom temom mnogih razgovora. Kako Katolička crkva ne raspolaže CSI odredom i nema forenzičara za mirakule, nitko na koncu neće ponuditi točan odgovor na pitanje što se to u Međugorju uistinu zbilo.
Fenomen iluminirane Gospe tako će, barem službeno, dovijeka ostati maglovit i nejasan.

Svakome je, međutim, jasno da će ova ljupka zgoda koja je dirnula milijune (neke je – pače, mnoge – i nasmijala, ali oni za ovu priču nisu važni, pa se njima nećemo baviti) proizvesti i neke vrlo mjerljive učinke.

Novi vjetar u leđa

Svetište u kojemu se već dugi niz godina vrte fantastične svote novca, dobit će novi vjetar u leđa. Do tamjanom okađene inscenacije koja sliči teološkom lunaparku ili nabožnoj inačici Las Vegasa, slit će se novi slapovi novčanica koje staromodni papa Bergoglio, ravnodušan prema svim manifestacijama bogatstva, drži otrovom koji nas udaljava od Boga, čini oholima i kvarnima.

Blagajne će zvoniti glasnije od kampanela mjesne crkve, a šuškanje banknota nadglasat će svaki jesenski povodanj.

I tu negdje krije se odgovor na pitanje kada će – i hoće li uopće – Vatikan službeno priznati Međugorje kao mjesto čudesnih ukazanja. Za Franina pontifikata tome se nije razborito nadati.

Jer, čisto sumnjam da će Sveti otac imati previše simpatija za mjesto u kojemu je savršeno normalno jednom rukom držati krunicu, a drugom zadovoljno brojiti brabonjke vražjeg izmeta.

IVICA IVANIŠEVIĆ
FOTO: TOM DUBRAVEC / CROPIX

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last