Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Lupeži od posebne državne skrbi

 Jučer, danas, malo sutra

/ SHUTTERSTOCK

Ne dao bog većeg zla”, “Bolje vrabac u ruci nego golub na grani”, “Kako sam se nadala, dobro sam se i udala”, “Nije puno, ali čovjeka veseli”, “Samo neka je glava na ramenu”, “Dobro da ne tuku”...

Mogli bismo tako nadugo i naširoko nabrajati izreke udomaćene u našemu svijetu, koje svjedoče kako je takozvani prosječni, dakle, mali čovjek zadovoljan s jednako malešnim dobicima. Što bi pripadnicima drugih naroda bilo deprimirajuće postignuće, Hrvatima je skroz okej. Mi, naime, nikada ne ispuštamo iz vida činjenicu da je sve moglo ispasti i puno gore. Krešu plaće za trideset posto? Uf, dobro smo i prošli, glavno da imamo posao! Dijele otkaze? Ma neka je zdravlja, za ostalo ćemo lako! Dijagnoza je ozbiljna? Pa šta, znanost velikim koracima napreduje iz dana u dan, možda će već sutra otkriti lijek!

Takav svjetonazor neobično je koristan. Jer, nema te grozne vijesti koju naš čovjek neće amortizirati utješnim prisjećanjem na neku još strašniju dižgracju koja ga je mogla pogoditi, ali eto, hvala bogu, nije. Gdje bi Nijemac ili Šveđanin neutješno plakali, nepokolebljivi Hrvat širi osmijeh od uha do uha. Ovrha mu je sjela na račun i nekretnine? Ne’š ti crnjaka! Dok si zdrav, u snazi, pa još i vedroga duha, ne moraš se ni za što brinuti! A ako ćemo pravo, ne moraš se ni kad oboliš. Bogati, u bolnici si, nisi na groblju!

Naš čovjek možda ne vjeruje u famozno “bolje sutra”, ali je zato siguran kako postoji “gore danas”. I dokle god bude dosljedno zagovarao taj jednostavni princip, ne mora se plašiti za svoje duševno zdravlje.

Na žalost, ta, uvjetno rečeno, strategija radosnog trpljenja, nije lišena i stanovitih slabosti. Ona vam, doduše, pomaže ostati na nogama dok oko vas haraju bure i nevere, ali je savršeno beskorisna ako želite načiniti veliki, ozbiljan iskorak. Pomacima se mogu nadati samo osobe koje su kadre suočiti se s rizikom, koje žele nešto bolje pod svaku cijenu, pa i po cijenu toga da im bude puno gore.

Nepoduzetnička klima

Jedno s drugim vodi zaključku kako Hrvati nisu zahvalan materijal za modeliranje biznismena: dakle, one sorte kojoj su odvažnost i spremnost na hazard upisane u DNA. Ipak, odsutnost poduzetničke žice još uvijek nam ne može objasniti bizarni “klimatološki” fenomen o kojemu se već mjesecima opsesivno debatira na svim stranama. Neki dan je i sâm predsjednik Republike, čovjek inače nesklon zamagljivanju stvarnih problema pozivanjem na skoro pa sudbinske kategorije, izvan zone bilo čijeg utjecaja, kazao nekoliko riječi o tome. “Trebali bismo svladati tu filozofiju da, eto, ne volimo kad netko dolazi zaraditi. Postoji jedan dio mentalnoga sklopa koji se ni određenim političkim ni zakonskim metodama ne može promijeniti”, kazao je Josipović.

Naravno, predsjednik nije ni prvi ni zadnji koji je bauk takozvane “nepoduzetničke klime” pokušao objasniti kao neizbježnu posljedicu našega kvarnog mentaliteta. Uostalom, drugi su otišli i koji korak dalje, pokušavajući otkriti što je kumovalo stvaranju takvoga raspoloženju. Pa su tako jedni problem razabrali u baštini komunističkog egalitarizma, a drugi u nauku katoličke crkve koja, za razliku od protestantizma, doktrinarno ne ohrabruje stjecanje materijalnih dobara.

Iskustvo Islanđana

Zanimljivo, u potrazi za odgovorom na majku svih pitanja – što je, naime, to u hrvatskome biću što ga vodi prema poduzetničkome linču? – nitko se nije potrudio odgovor potražiti u nešto bližoj prošlosti, recimo, u razdoblju predatorske tranzicije. Tih je dana, ako se sjećate, skovana i ona slavna sintagma “kontroverzni poduzetnik“.
Njome su se počele nazivati osobe za koje svi znamo da su lopovi, i to širokoga zamaha, a koje na ovaj ili onaj način uživaju povlašteni status kod milostive pravne države. Na prste jedne ruke mogli bismo nabrojati rijetke luzere koji su procesuirani zbog otimačine i razaranja bivšega društvenog vlasništva. I upravo je ta okolnost, više od bilo koje druge, utjecala na stvaranje famozne “antipoduzetničke klime“.

Islanđani, istraumatizirani životom u surovome podneblju, imaju poučnu izreku koja glasi: “Ako ti se ne sviđa vrijeme, pričekaj pola sata i bit će još gore.” Eto, mi već dva desetljeća čekamo, toliko dugo da su kontroverzni poduzetnici već uspjeli izgubiti svoj odiozni prefiks i pretvoriti se u stupove društva. Nije li, poslije svega, malčice promašeno zdvajati zbog bauka nepoduzetničke klime?! I što bi naša službena politika uopće htjela? Da aplaudiramo kasti koja je zemlju bacila na koljena? Da radosno pristanemo na novu rundu pljačke pod egidom biznisa? Da se utješimo onom starom dobrom “Dobro da ne tuku“?
ivica ivanišević
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last