Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: ‘Humanizam’ s fiskalnim predumišljajem

 Jučer, danas, malo sutra

Osim ekonomskih i političkih, Hrvatska je imala i seksualne emigrante. U tu kategoriju ubrajam ljude koje kolokvijalno zovemo jebivjetrima. Njih u tuđinu nisu otjerali ni duboko siromaštvo ni rigidna komunistička ideologija, nego, ajmo reći, pustolovna žica. Jedan od takvih u daleki se svijet zaputio preko Beograda gdje su ga roditelji poslali na studij. Kao sveučilištarac nije daleko dogurao. Odustajanje od fakulteta naknadno je – sa snažnim australskim naglaskom, jer se potom preselio “down under” - obrazložio ovim riječima: “Kakoš, za gouspu, učit u Belgrejd kad in je svako slouvo ka katriga?!” Njegov doživljaj ćirilice kao “bladi gobava” pisma nasmijava me već... pa bit će sigurno kojih dvadesetak godina.

Zadnjih ga dana prizivam u sjećanje i češće nego inače. Kada čujem s koliko se žuči, pjene i bijesa “diskutira” o opravdanosti upotrebe sustava znakova – na kojemu su ispisani i neki dokumenti od povijesne važnosti za hrvatsku kulturu – baš mi treba nešto relaksirajuće. Priča o ćirilici izlila se, naravno, iz korita Vuke i proširila daleko izavn granica traumatiziranog grada. Sada je, valjda, svima jasno koliko je silno pro et contra natezanje od početka bilo promašeno i jalovo. Jer, sve i da je operacija postavljanja ploča na javne institucije prošla bez ikakvih trzavica, to ni za mrvicu ne bi promijenilo sliku života u duboko podijeljenome gradu gdje je segregacija normirana kao princip. Još od nježne dobi – kroz sustav nacionalno ekskluzivnih škola – povlači se granica između dviju zajednica osuđenih na su-život u doslovnome, dakle, brutalnom smislu.

S tablama na ćirilici ili bez njih dva će se naroda još dugo mimoilaziti, zdušno odžavajući simboličnu liniju Maginot između Nas i Njih, obodreni pritom i službenom politikom (bez obzira tko je na vlasti) koju zatrovani odnosi nimalo ne zanimaju sve dok ne dosegnu točku vrenja. I dok je u Vukovaru za sve moguće reakcije na ove ili one, pametne ili glupe političke ukaze razmjerno lako naći opravdanje ili barem razumijevanje, nema te vode i deterdženta koji bi mogli isprati šporkicu sa šovinističkih ispada koji su se ovih dana zbili u Duborvniku ili Splitu. Još se laštre u susjedstvu Vijeća srpske nacionalne manjine nisu smirile od pirotehničke trešnje, a već sam imao prilike čuti nekolicinu zgranutih sugrađana kako osuđuju taj besprizorni čin s argumentacijom koja mi ne može izazvati ništa drugo osim mučnine. “Pa jesu li oni normalni?!”, grme moji uzrujani znanci, “Podmeću bombe u gradu koji je prikrcan gostima sa svih strana svita! Ili oni kreten iz Dubrovnika, oni šta mrči zidove i tako u svit šalje poruku da smo ksenofobične seljačine. Čoviče, živimo od turizma, da ga nema, krepali bismo dok kažeš keks, a šta oni čine? Tiraju goste bombama, plaše ih grafitima...

Nastavi li se ovako, nek se nađu još dva-tri slična majmuna i moći ćemo se pozdravit sa zaradom. Od turističkog buma ostat će nam samo bum!” Premda se toj argumentaciji, barem na razini logike prosječnoga knjigovođe, nema što prigovoriti, jer izlaže trivijalnu, svakome razumljivu i neoborivu računicu, mene ona plaši jedva nešto malo manje od grafitera i pirotehničara u noćnim akcijama. Zauzeti zbrajanjem štete, ovi iskreno šokirani ljudi propuštaju notirati očigledno i najvažnije: da među nama ima – okej, malo ih je, šaka su jada, kukavni i anonimni, ali su tu – nasilnika koji čvrsto vjeruju da su samim činom rođenja u jednoj etničkoj zajednici nadmoćni nekome drugome koga treba otjerati govorom mržnje i praskavom glazbom pirotehnike.

Ili da budem do kraja precizan: dijelu naše javnosti nije problem što je nepoznat netko “naciljao” Srbina, nego što bi, trapav i nespretan, onako usput mogao pogoditi i kojeg nevinog Nijemca, Rusa ili Japanca, od čije turističke milosti živimo. Da se ogavni incidenti nisu zbili u Dubrovniku i Splitu, nego u sasvim hipotetičkim Prčmoljevcima ili Gornjem Nigdarjevu, mjestima u koje nikada nije stupila noga gosta iz dalekoga svijeta, što bi preostalo od njihove potresenosti? Bi li išta?

Takvih “humanista” s fiskalnim predumišljajem, koje šovinističko nasilje brine samo dotle dok se zbiva pred očima stranaca, kudikamo je više nego noćnih akcijaša sa sprejem, pirotehnikom ili bombom u rukama. Oni su tih, miran, povučen, pristojan neki svijet, oni mrava ne bi zgazili, pa ipak me plaše tisuću puta više od šćeto-neto divljaka čije su barbarske namjere ispisane na čelima.

IVICA IVANIŠEVIĆ




Naslovnica Hrvatska