Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: I bogate pljačkaju, vjerovali ili ne

Vlaška posla
Neobični zločini događaju se posljednjih mjeseci u glavnom gradu. Kako izvještava jedan dnevni list, banda profesionalnih provalnika upada u domove imućnijih građana.

Policija je, kako bi se i očekivalo, nemoćna pred ovim slučajevima. Inspektori tapkaju u mraku, modus operandi je nepoznat u kriminalističkoj praksi. Pozvali su i stručnjaka psihologa da izradi profil počinitelja, rasvijetli njihove motive, otkrije radi li se možda nekakvoj seksualnoj frustraciji ili riječ o osobama koje je u djetinjstvu ujak zlostavljao, ali ni to nije dalo značajnije rezultate.

Nitko ne može objasniti što je u izopačenim razbojničkim mozgovima, zašto upravo bogate pljačkaju?

A bilo je to, kako doznajem od svojih veza u podzemlju, ovako. U bifeu “Tratinčica” na Remizi, zloglasnom okupljalištu socijalno neprilagođenih, jednog popodneva u svibnju našla su se njih dvojica, obijač sefova Zoran Jagić Pajser i Blaženko Bekić poznat po nadimcima Beki, Vrabac i Pila. Nagnuti nad vlahovcima, povjerljivo su se došaptavali za stolom otraga.

“Bio je u Puli u ćeliji s mojim šogorom Milom. Znaš Milu, leži zbog silovanja? Dobar dečko.”

“A ti nisi radio s njim?”

“S kim, s ovim što dolazi? Nisam, Mile ga je uputio na mene, pa smo razgovarali. Frajer ima odličnu ideju, vidjet ćeš.”

“I nećeš mi reći o čemu se radi?” upitao je Pila sumnjičavo.

“Ne, da ne pokvarim iznenađenje. Bolje ti on sam ispriča”, rekao je Jagić vedro. “Vjeruj mi, tako nešto ludo još nisi čuo.”

U bife “Tratinčica” kratko iza pet ušao je neobrijan i mršav, niži muškarac srednjih godina, tanke crne kose začešljane unatrag, u otrcanim plitkim crnim cipelama, hlačama od smeđeg samta, kariranoj košulji i kratkoj jakni od zelenog antilopa.

“Je li Pajser tu?” upitao je vlasnika Đuku.

“Koji Pajser?” odgovorio mu je Đuka za šankom nezainteresirano, proučavajući na svjetlu jednu čašu.
Pridošlica je zavukao ruku u džep, izvadio nekoliko kovanica i izbrojio četiri kune na šanku. Đuka ga je prezrivo odmjerio. Ovaj je neodlučno spustio još dvije kune. Šanker je samo lagano trznuo glavom prema stražnjem dijelu lokala, a zatim pljunuo u čašu i brižljivo je obrisao rubom pregače.

Ništa bez registriracije

“O, evo mog čovjeka”, kazao je Jagić ustajući. Upoznao je Bekića Pilu s legendarnim Milanom Mikijem Lalićem te su sva trojica sjela i minutu ili dvije razgovarala o nedavnom valu hladnoće neuobičajenom za ovo doba godine.
“Pajser mi kaže da okupljaš bandu”, rekao je Pila, nestrpljivo prelazeći na stvar. Miki je zamišljeno kimnuo.
“A zašto, ako smijem znati?”

Lalić je pogledao Jagića, a Jagić je samo potvrdno trepnuo, kao, u redu je, čovjek je naš, možemo mu vjerovati. Lalić se onda okrenuo Bekiću i ozbiljno rekao:

“Plan je da pljačkamo stanove bogatih.”

“Bogatih? Zašto baš njih?” upitao je Pila.

“U bogatih ima više za ukrasti.”

Pila je na ovo samo zinuo. Neočekivano otkriće sasvim mu je oduzelo dar govora.

“Ha! Jesam ti rekao da je tip genije!” zavikao je Pajser oduševljeno pljeskajući vođu bande po mršavim lopaticama.

“A ti?” upitao je sada Miki Pilu. “Pajser mi kaže da nema boljega za bijeg s mjesta zločina.”

“Tako ljudi pričaju”, kazao je Pila skromno.

“Koji auto imaš?”

“Yugo 55, devedeseto godište.”

“Je li registriran?”

“Registriran, prošao tehnički. Radi kao urica.”

“Dobro”, rekao je zločinački mastermajnd zadovoljno, gaseći cigaretu. “Ne volim kad mi pljačka propadne zato što su me uhvatili u neregistriranom autu.”

Sve od lipnja njih trojica upadaju u stanove i vile u elitnim zagrebačkim kvartovima i brste dragocjenosti iz domova liječnika, advokata, menadžera i vlasnika osiguravajućih kuća.

Svjedoci su primijetili da je s njima povremeno jedna ženska osoba. To je, rekli su mi, Mikijeva mama koja boluje od Alzheimera. Šef provalničke bande morao ju je povesti u akciju jer nije došla gospođa koja je inače pazi.

Drski lupeži uzimaju sve čega se dohvate, novac, nakit, umjetnine, pokućstvo, bijelu tehniku, kompjutore, štep-deke... Nedavno su čak i meni ponudili da za sitan novac kupim djelić njihova plijena.

“Novinar”, obratio mi se Pila, “bi li ti kupio... kako se zove ono na čemu mladi slušaju muziku?”

“Mp3 player?”

“E, to.”

“Ajde, daj da vidim”, rekao sam ja, a on se oprezno osvrnuo i skrivećki izvadio predmet iz džepa.

“Pila, jebem ti, pa nije to mp3 player”, rekao sam mu.

“Nego šta je?”

“Električna četkica za zube.”

Premda je cijena bila dobra, nisam od njega kupio tu električnu četkicu bez slušalica. Poželjeli smo jedan drugome sreću i rastali se, a vi ćete sada vjerojatno upitati zašto ga nisam građanski savjesno prijavio policiji.

Pa, gledajte, kad netko opljačka vlasnika osiguravajuće kuće, ja bih, ako je moguće, radije prijavio vlasnika osiguravajuće kuće.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska