Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Bolni rezovi su tu, a gdje je anestezija?!

 Jučer, danas, malo sutra

/Vladimir Ivanov / Cropix

Nisam ekspert u pravnim pitanjima, nisam čak ni napola priučen u poslovima koji se tiču zakonskih stavaka i članaka, ali ipak znam da u šumi naših propisa postoji i odredba o “uznemiravanju javnosti”. Njome se propisuju sankcije za osobe koje širenjem lažnih vijesti ili na koji drugi podmukli načini bacaju u očaj široke slojeve građanstva ili među ljudima raspiruju paniku.

Kako je granice uznemiravanja razmjerno maglovite kategorije kao što je javnost teško odrediti, mnoge zemlje s vremenom su odustale od primjene takvoga propisa ili ga nikada nisu ni uvele. Ni kod nas ne manjka ljudi koji su kritički raspoloženi prema toj odredbi, jer vjeruju kako pod izlikom zaštite javnosti i čuvanja prihvatljive društvene klime netko dovoljno beskrupulozan može ušutkati svaki disonantni, oporbenjački glas. Sve do jučer, i sâm sam imao ozbiljnih rezervi prema teoriji i praksi sankcioniranja uznemiravatelja. A onda sam u jednom dnevnom listu pročitao kakvu nam budućnost naviještaju ugledni ekonomski analitičari...

U najkraćem, gospoda vele kako smo se u petoljetki krize vratili natrag cijelo desetljeće, pa nam je gospodarstvo sada na razini iz 2004. Ali to nije sve, kazali bi gurui televizijske prodaje pršura i ređipeta. Jer, standard kakav smo imali 2008. nećemo dosegnuti sve do 2020. Naravno, povratak na zadnju berićetnu sezonu može nam se dogoditi za “samo” sedam godina jedino pod uvjetom da hitro i bez oklijevanja poduzmemo korjenite reforme. Kako je u takav rasplet teško vjerovati, svi su izgledi da ćemo o zlatnoj 2008. nastaviti maštati i u trećem desetljeću trećega milenija. Kada ispod svega podvučemo crtu, ispada kako je pred nama u najboljem slučaju deset krvavih godina. Te procjene izrekli su ozbiljni i stručni ljudi, temeljeći ih na neupitnim činjenicama i dubinskoj analizi trendova, pa ih nitko pametan ne može optužiti za širenje lažnih vijesti.

Posipanje pepelom

Nisam, međutim, siguran da njihove sumorne prognoze ikome mogu donijeti opipljivu korist. Vladajuću garnituru, sasvim je izvjesno, neće potaknuti da se odlučnije uhvate u koštac s problemima. Milanoviću i društvu draže je kapricirati se oko zakona kojima se udbašku i drugu kriminalnu bagažu stavlja uz bok velebitskoj degeniji i ličkim medvjedima, pa onda odustajati od vlastitih “principa”, pokušavajući posipanje pepelom prikazati kao prčeviti zagovor nacionalnih interesa. Savjeti ekonomskih stručnjaka teško da mogu prosvijetliti i našu oporbu koja se uporno ne želi miješati u vlastiti posao: smišljanje programa koji bi bio učinkovita alternativa famoznome Planu 21, odnosno onome što je od njega ostalo.

Katastrofične prognoze možda nisu kadre promijeniti naše sudbine nabolje, ali su zato iznimno poticajne za dodatno zagorčavanje svakodnevice. Jer, što prosječan čovjek može učiniti nakon što pročita kako će život njemu i njegovoj djeci u sljedećoj dekadi biti upravo jadan? Hajde, neću baš sasvim isključiti mogućnost da će se naći i poneko čeljade s fajterskim refleksom, koje će u inat svim nevoljama što mu prijete s još više elana nastaviti očajničku borbu za osiguranje egzistencije. No kakve reakcije možemo očekivati od svijeta s manje vitalističkoga nerva? Hoće li se odlučiti za bezodvlačni uzmak s ovoga svijeta, opciju bitno sporijeg samouništenja uz alkoholni ili kakav halucinogeni poguranac, apatično potonuće u bezdan dešperacije... Kako god okrenuli, lako ćemo se suglasiti oko toga da je nova u dugome nizu katastrofičnih prognoza u značajnoj mjeri pripomogla temeljitom uznemiravanju javnosti.

Pali piluuuuuu

Ma koliko pobude prognostičara bile plemenite, a njihove riječi oslonjene na neoborive fakte, učinak što ga proizvode nesumnjivo je razoran. I bilo bi lijepo kada bi o tome promislili sljedeći put kada ih novinari presretnu i gurnu im mikrofon pod nos. Okej, pomirili smo se s mukom šparanja na svakome koraku. Oko nas grme Stiehlove motorke, siječe se leva-leva, a koga još nisu dohvatili zupci, panično odbrojava do trenutka kada će ga pila zarezati. Ako već ne možemo uteći toj sudbini, ako nam je fakat suđeno živjeti u vremenu bolnih rezova, tada molim anesteziju! Možda tražim previše, možda su zalihe pripravaka za umrtvljivanje osjetila premale za toliku potražnju, za sve desetke i stotine tisuća “amputiraca”, ali ako nas već nisu kadri opskrbiti anesteticima, neka se barem potrude da oko nas ne vrište sijači čemeroze i panike.

Ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last