Poznato je da su hrvatski radnici uglavnom lijenčine, džabalebaroši i dangube što mahnito troše na mobitele i modne marke, vječito kukaju i, praktički otkako postoje, žive daleko iznad svojih mogućnosti. Kad ne zabušavaju na poslu, uglavnom se vuku po lažnim bolovanjima, tako da država odnedavno mora liječnike podmićivati bonusima na plaću da bi izašla na kraj s tim neizlječivim hipohondrima.
Nema toga čime oni neće pokušati ucijeniti i domovinu i najharnijeg poslodavca. Ne štede dovoljno za sigurnu starost, razmaženo očekuju da im se sve servira na pladnju, usuđuju se čak i prosvjedovati kad ih uskrate za prava iz potpisanih ugovora, a nerijetko i izvoditi kolone istomišljenika na ulicu.
Imati posla s njima, uglavnom, neopisiva je pokora za svakog poštenog podu...
Nema toga čime oni neće pokušati ucijeniti i domovinu i najharnijeg poslodavca. Ne štede dovoljno za sigurnu starost, razmaženo očekuju da im se sve servira na pladnju, usuđuju se čak i prosvjedovati kad ih uskrate za prava iz potpisanih ugovora, a nerijetko i izvoditi kolone istomišljenika na ulicu.
Imati posla s njima, uglavnom, neopisiva je pokora za svakog poštenog podu...