Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Na kalendaru dane križam jaaaaa...

 Jučer, danas, malo sutra

Zamislite gostionicu u kojoj je vrijeme stalo. Duhanski dim koji se desetljećima taložio, patinirao je nekoć bijele zidove u neku turobnu tamnosmeđu nijansu. Pivo se toči u škorcane krigle “Lederera”, a žestice služe u čašicama na kojima se još uvijek razabire natpis “Rubin Kruševac”. S kalendara “Dalmacijavina” za 1983. godinu gleda vas ljepotica koja danas ima tri unuka, povišeni šećer i osteoporozu.

Od inventara lokala sumornija je samo njegova stalna klijentela: nekoliko tipova bez zanimanja i zaposlenja, koji od ranoga jutra pa sve do fajronta cijede pivuše malim gutljajima, grijani nadom da će u gostionicu svratiti i netko s više love u džepu, dovoljno razmetljiv da zavrti rundu za cijelo društvo. To može biti domaći čovjek, neki sasvim hipotetički Antiša koji je tridesetak godina rmbačio pa bauštelama Sjeverne Rajne - Westfalije, pa sada ima finu mirovinu, ali i potrebu da se dokaže pred mjesnom sirotinjom.

A tko zna, možda će se do večeri pred vratima gostionice ukazati i neki gost iz bijeloga svijeta, Japanac ili Rus, pa će oduševljen ležernim životnim stilom domorodaca odriješiti kesu i počastiti društvo pićem. Prolaze, međutim, pusti sati, dani, ma prolaze i cijele sedmice, a u gostionicu ne svraća nitko. Možete li zamisliti taj prizor: nekoliko dišperaduna oslonjeno je na šank, laktovima blanjaju polituru, odbrojavaju do trenutka kada će ih netko obradovati mukte pivušom...

Meni uživljavanje ide s takvom lakoćom da bih vam mogao i nacrtati te tipove. Evo, onaj prvi zdesna mi se pari ka pljunuti Branko Grčić, a onaj što stoji najbliže kondutu isti je Ivan Vrdoljak. Zapravo, kad malo bolje promislim, cijela ta turobna gostionica sliči mi na Hrvatsku danas.

Ni Japanca, ni Rusa

Kako zadnjih mjeseci i godina živimo? Svakodnevica nam baš i nije bogzna kako dinamična, puna nepredviđenih zbivanja i dramatičnih obrata. Prije bi se moglo reći da je cijela država utonula u duboku letargiju očekujući spas koji bi nam trebali donijeti fantomski investitori. Kao što žicari iz periferijske krčme svrdlaju nosnice u očekivanju gosta koji će im velikodušno ugasiti žeđ, tako i naš politički establishment križa dane na kalendaru hrabreći se kako će nas uskoro, možda već sutra, pohoditi gospoda s kovčezima iz kojih se prelijevaju šuštavi slapovi novčanica.

Ali vraga, ne javljaju im se ni domaći bogatuni, ni Japanci, ni Rusi, nitko živ... Naravno, ozbiljni ljudi ne mogu povazdan hvatati zjake, valja se nečim i zabaviti, tek toliko da se ubije vrijeme. Naša vladajuća garnitura nije se dosjetila ničeg boljeg od stalnog rastezanja iste retoričke žvake na temu: zašto, pobogu, svi bježe od nas?! Iz dana u dan upiru se možjani ne bi li se pronašao odgovor na majku svih pitanja, no odgovori koji nam se nude beznadno su magloviti. Kada se ispod svih debata podvuče crta, preostaje zaključak kako je svemu kriva prokleta klima. Koja je, naravno, surovija od sibirske, savršeno nesklona gracilnim bićima u sivim odijelima od listera s aluminijskim aktovkama, dakle, poduzetnicima.

No, zaludu nam konsenzus oko klimatološkog belaja kada nitko nije kadar precizno odrediti njegove uzroke. Po sudu jednih, odgovornost leži na prethodnim vladajućim garniturama koje su propustile odraditi ozbiljan posao u stvaranju uvjeta za privlačenje investicija. Drugi pak isključivim krivcima proglašavaju aktualne vlastodršce koji su polovicu mandata pofrajali kukajući i nabacujući se blatom na prethodnike, a da ništa ozbiljno nisu napravili.

A malo jupola?

Po mišljenju trećih, krivce ne treba tražiti u vrhovima vlasti, svejedno radi li se o nekim prošlim ili trenutačnim dužnosnicima, nego u biračkome parteru. Jer, vele oni, svemu je kriv pogani mentalitet našega svijeta koji na sve biznismene gleda ispod oka, s dubokim uvjerenjem kako se radi o parazitskome šljamu i kriminalcima. Mogli bismo tako nizati argumente četvrtih, petih, šestih i vrag zna kojih po redu, i ni za milimetar se ne bi približili konačnom rješenju naših dvojbi. I tako prolaze dani, tjedni, mjeseci, godine...

U gostionicu/državu nitko ne dolazi. Jednako tako nikome na pada na pamet kupiti važ-dva jupola, šaku mirišljavih tabletica za pisoar, nabaviti novi kalendar, set žujinih krigli i jegerovih bićerina, provjetriti prostoriju koja zaudara na pivo i mokraću... Jebi ga, nije do nas, nego do klime. A za nju je, valjda, nadležno Ministarstvo nebeskih poslova, a ne neki zemaljski kabinet.

Ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last