Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kad turisti odu, a friteze i nape utihnu...

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Duje KLARIĆ / CROPIX

Što se mene tiče, finili su, Mare, bali. Godišnji odmor je završio, postdopusni stresni sindrom čini svoje, pa se sve nešto mislim: zašto bi vama bilo bolje nego meni?!

Ako ove retke čitate u hladu borovine, dok valovi zapljuskuju žalo, a cvrčci umilno gude, hajde da vam pokvarim raspoloženje i podsjetim vas kako se dugo toplo ljeto neumoljivo primiče kraju.

Je, znam, sunce nas ovih dana šufigaje gore nego ikada, na plažama se nema gdje baciti šugaman, konobari padaju s nogu raznoseći bibite žednim turistima i čini se kako je još jedna, poslovično tužna, dalmatinska jesen daleko od nas. Ali malo morgen, jer skoro će Vela Gospa, podjednako važan datum za našu vjerničku većinu i klimatološku manjinu.

Naime, raširena predaja – ovjerena iskustvom - veli kako toga dana ljeto stupa na nizbrdicu i počinje lagano dušiti kao štramac kad mu odvrneš ventil. A kad se iz dotična rekvizita istisne i posljednji dašak, slika naše ljupke Dalmacije, osobito Splita, naglo će se promijeniti. Tako temeljito da moj zagrebački prijatelj neće moći ni prepoznati podneblje u kojemu je proveo nekoliko ugodnih tjedana.

Taj gospodin četiri se godine iživljavao na mojoj malenkosti: čim bi na televizoru opazio žovijalni lik bivšega splitskog poteštata, našao bi za shodno telefonirati mi i onda me dugo gnjaviti tobože dohovitim opaskama na račun civilizacijskog posrtanja moga grada. Gordi stanovnik bandićstana toliko se silno trudio uniziti zajednicu kojoj pripadam da je na koncu i sam povjerovao kako je Split neka vrsta križanca između barbarskoga logora i metastazirajuće favele.

No, zacijelo ste već čuli, život piše romane... Silom okolnosti na koje kao pokorni muž nije mogao utjecati, polovicu svoga dopusta bio je primoran provesti na potezu od Bačvica do Kašteleta i to mu je iskustvo, neću pretjerati, temeljito izmijenilo život. Nekadašnji zagovornik teze da je Split idealan set za snimanje horrora, preko noći se pretvorio u najglasnijeg promotora lokalne Turističke zajednice.

Grad kao pozornica

“Čovječe, pa tu je predivno, svakoga dana otkrivam neki novi restoran, još jedan slatki trg, cijeli grad je vesela pozornica, sav u muvingu, ljudi su ljubazni, uvijek nasmiješeni, raspoloženi za zezanje, živi se izi, i po danu, kad sunce prži, i po noći, kad ne možeš ni iglu baciti koliko je svijeta po ulicama, a tek kultura... znaš, ovo vaše Ljeto fakat ima što ponuditi, kad se samo sjetim kakva je sad pustoš u Zagrebu, zahvaljujem Bogu što sam tu... mislim, zbilja, vi nemate blage veze kako vam je dobro, fakat ste, ono, kužiš, skroz nezahvalni... jebote, živite u arkadiji, a kukate kao da se trapite usred neke ličke vukojebine...”

Navio bi se tako moj prijatelj i nije prestajao satima. Naposljetku, njegove su me egzaltirane opaske u počast splitskome disneylandu počele nervirati čak i više od svojedobnih zlobnih recitacija.

A slijepa, bezglava zaljubljenost u srednjodalmatinsku metropolu definitivno mu se dogodila kada je iz zvučnika kafića u kojemu se krijepio pivom, neutješno zatulio John Coltrane.

“Možeš li vjerovati? Coltrane, hej! I to cijeli album...” - oprostit ćete mi, zaboravio sam vrijedno ime toga nosača zvuka, ali sam zato zapamtio kako se radi o rijetkom izdanju koje imaju samo fanatični diskofili – “pa to nisam čuo ni u barovima na Manhattanu...”

Demontiranje ljeta

“Jesi li siguran da je Coltranea puštao konobar, možda je to činio gnjevni susjed s gornjega kata, koji je pokušavao rastjerati goste?”, pokušavao sam poljuljati njegov entuzijazam, ali bez uspjeha. Moj prijatelj nastavio je sveudilj kititi i kaditi grad čiju je ljepotu otkrio. Nisam imao kad prije dočekati da ga supruga konačno resetira i vrati u purgerski zavičaj.

A kad se i zadnji sezonski dotepenec povede za njegovim primjerom, uprti si pinklec na rame i odjezdi u svoj zavičaj, pun uspomena i plikova od opeklina, lokalni scenski radnici demontirat će spektakularnu splitsku ljetnu pozornicu.

Moji sugrađani vratit će se iz svojih sezonskih utočišta, sa sela i iznajmljenih buža na periferiji grada, u stanove u širemu centru, koje su ovoga ljeta afitavali. Ugostitelji će isključiti zadnje friteze i nape, Palača će se opet pretvoriti u pustinju, a s prvim kišama proradit će i nostalgija, pa ćemo oživljavati uspomene na dane kada se u Velome mistu nije živjelo malomišćanskim ritmom, od jedne do druge turističke sezone, kada rasprodaja vidika, mlakog piva i zagorenih krumpirića nije bila jedina uspješna gospodarska grana, nego smo nekog vraga i proizvodili.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last