Konačno sam tête-à-tête upoznao Marka Perkovića Thompsona. Ne, nije to bilo na nekom koncertu ili na službenoj presici već u posve neslužbenom okruženju na terasi hotela u Dućama gdje smo se, eto, igrom slučaju u toploj ljetnoj noći s čašom u ruci našli u isto vrijeme.
Kako već možete pretpostaviti, nije baš to bio ugodan susret. Thompson mi nije pristupio s osmijehom na licu već više, hmmm... onako mrgodno, došuljavši mi se iza leđa i zaskočivši me rafalom pitanja svodivih pod nazivnik “šta ti imaš protiv mene, zašto pljuješ mene, moju obitelj, podrijetlo i moj svjetonazor?“.
Mada jalov i posve besmislen (jer, naravno, Perkovića nisam uvjerio da je njegov estradni rad javan, baš kao i moj, pa tako i podložan kritici te da u tome nema ništa osobnoga) b...
Kako već možete pretpostaviti, nije baš to bio ugodan susret. Thompson mi nije pristupio s osmijehom na licu već više, hmmm... onako mrgodno, došuljavši mi se iza leđa i zaskočivši me rafalom pitanja svodivih pod nazivnik “šta ti imaš protiv mene, zašto pljuješ mene, moju obitelj, podrijetlo i moj svjetonazor?“.
Mada jalov i posve besmislen (jer, naravno, Perkovića nisam uvjerio da je njegov estradni rad javan, baš kao i moj, pa tako i podložan kritici te da u tome nema ništa osobnoga) b...