Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Zaposleni, nezaposleni i nezaposlivi

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Vjekoslav SKLEDAR / CROPIX

Griješe oni koji misle kako se sve radno sposobno stanovništvo ove zemlje može podijeliti u samo tri skupine: namještenike u javnim službama i poduzećima, najamnike u privatnim tvrtkama te nezaposlene. Naime, treća kategorija ipak je mrvicu složenija, pa ako hoćete i depresivnija, nego što se to na prvi pogled čini. Svi ljudi iz nepregledne kolone nevoljnika pred područnim zavodima za zapošljavanje dijele, doduše, jednu veliku nesreću, ali ne i razlog za kakav-takav optimizam.

Jer, dok se jedni s više ili manje uvjerenja mogu nadati kako su njihove nevolje samo privremene, drugi na horizontu ne mogu razabrati ama baš nikakvu utjehu. Preokrenu li se u doglednoj budućnosti katastrofalni ekonomski trendovi, otvorit će se i nova radna mjesta, pa će sumorna brojka nezaposlenih konačno početi padati. No gospodarski oporavak za kojim toliko čeznemo bit će dobra vijest tek za dio ljudi usidrenih na burzama rada.

Ako mislite da aludiram samo na nekvalificirane radnike, tek ste dijelom u pravu. Nema, naravno, nikakve sumnje da će osobe koje su u formativnim godinama – slobodnom voljom ili silom raznoraznih okolnosti izvan zone vlastita utjecaja – donijele neke pogrešne odluke, odustale od školovanja, da bi se potom i dodatno zapustile, izvisiti u svakoj tržišnoj utakmici.

No jednako tako postoje i ljudi vrlo pristojnoga obrazovanja, s diplomama koje imponiraju, čak i sa specijalističkim “žuntama” u profesionalnom portfelju, koji će na koncu također izvući deblji kraj. Čemu imaju zahvaliti na takvome raspletu? Odgovor je jednostavan: stomatologiji! Dakako, shvaćenoj u nešto širemu smislu. Njima će naprosto presuditi zub vremena, odnosno činjenica da pripadaju zlokobnome klubu “pedeset plus”, imaju višak sijedih vlasi te dlačica u nosu i ušima.

Nema veze što iza sebe imaju ozbiljne titule i još ozbiljnije karijere. Koga briga za njihove reference, oni su otpisani samo zato što im u krštenicama stoje neke nepopularne brojke. Sporne znamenke mogu se, naravno, čitati i kao potvrda da se radi o ljudima koji raspolažu golemim i predragocjenim iskustvom, prekaljenim znalcima koji su odigrali mali milijun zahtjevnih životnih i radnih utakmica.

No takve interpretacije nisu danas naročito popularne. Zrela životna dob više se ne doživljava kao profesionalni blagoslov, nego kao prokletstvo. Iznova zaposliti nekoga starijeg od pet banki – mozgaju naši poslodavci – znači riskirati s čovjekom koji je potencijalni grintavac, zabušant, mudrijaš te kolovođa radničke pobune, k tome još i čeljade krhkoga zdravlja, idealna mušterija za česte odlaske na bolovanja.

Ulaganje u brodogradnju

Prekobrojni veterani nisu, dakle, “samo” nezaposleni, oni su i nezaposlivi. O toj kategoriji stanovništva, ma koliko brojna ona bila – a svakim je danom sve veća – nećete ništa čuti iz usta naših političkih teškaša.

Njima se ne bavi ni vladajuća garnitura ni oporba, oni ne zanimaju ni sindikate ni građanske udruge, čak ni medijima nisu naročito zanimljivi. Oni su otpisani prešutnim konsenzusom, prepušteni samima sebi i, eventualno, milosti najbližih srodnika. Na njima je trpjeti, vegetirati i odbrojavati do kraja agonije. Naime, do konačnog, biološkog uzmaka. No, kako bi se društvo uopće i moglo starati o toj kategoriji stanovništva kada nema milosti ni prema mladima.

Spomenut ću tek jedan primjer. Zadnjih mjeseci u “izravnom prijenosu” svjedočimo zatiranju brodogradnje. I dok se škverovi potezom pera zatvaraju ili prepuštaju odumiranju “na rate”, u zemlji, hvala na pitanju, i dalje postoje tri fakulteta koji školuju inženjere brodogradnje. Da u nastavnom programu nude i poduku iz korejskoga jezika, stvar bi možda i imala nekakvoga smisla. Ovako, ti nesretni fakulteti imaju pokrića koliko i rashladni uređaji u Laponiji ili solariji u Tanzaniji.

Ako se, dakle, zajebavamo s klincima, nudeći im školovanje koje će moći naplatiti jedino na drugome kraju svijeta, čemu dobrom se mogu nadati seniori surovo izbačeni s profesionalnog kolosijeka?! Nikakva fleksibilizacija tržišta radne snage niti eventualni New Deal, čak ni investicijski tsunami o kojemu u erotskoj ognjici maštaju naši političari, njih neće spasiti. Oni će ostati jednako nezaposlivi kao što su i danas. Sve što im preostaje jest zapjevati onu staru uspješnicu grupe Jethro Tull “Too Old to Rock’n’Roll, Too Young to Die”.

Preporučam izvođenje samo prve kitice, jer valja čuvati snagu. Kad je čovjek osuđen na oskudne i rijetke obroke, ne smije se iscrpljivati.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska