Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Čovjek koji je dijelio ljubav i dobrotu

Vlaška posla

Foto: Nikola VILIĆ / CROPIX

Nismo se baš poznavali, ni približno koliko bih želio. Pozdravili bismo se i razmijenili nekoliko rečenica ako bi se sreli na ulici, a na obiteljskim okupljanjima nikad se nismo našli na istoj strani stola. Računao sam kako ću jednom to nadoknaditi, nazvati ga i sjesti s njim i samo ga pustiti da mi priča svoj život, o odrastanju bez roditelja i odlasku u partizane, o ranjavanju, o El Shattu, o kazalištu i usponu na Kilimanjaro, ali, naposljetku sam, eto, zakasnio.

Milan Tomić Šerif je umro, a ja sam dospio vidjeti samo kako grude suhe zemlje tuku o lakirani sanduk. Bio sam bijesan na sebe i grizla me je savjest dok su solisti HNK, po želji pokojnika, na groblju pjevali “Mamu Juanitu”. Dijelom i ne sasvim osnovano, izjedala me krivnja za grijeh mojih predaka.

Bio mi je rođak za kojega dugo nisam znao da postoji. Baba Mara, recimo, sa svojim tvrdim, nesmiljenim osjećajem za dolično i nedolično, nikada mi ga nije spomenula.

On je bio obiteljska sramota. Možda samo u kasnu uru i ispotiha, da djeca ne čuju, pričalo se o toj nekoj rodici što se jednom davno odrekla djeteta zato što je zanijela s muškarcem koji je nije htio oženiti. Ljudi su okrutni u mome kraju jer je mižerija, suprotno vjerovanjima, rijetko kada plemenita. Mogao bih valjda i razumjeti te siromahe. U doba kad se ova priča događa, ni djeca koja su imala ćaću nisu uvijek večerala, a kamoli da biste hranili onu izvanbračnu.

Čiji si ti, sine?

Milan Tomić rodio se tako u Splitu i odrastao u sirotištu, bez ikoga svoga. Dolazio je ipak, saznao sam kasnije, povremeno u Donji Proložac, ali nije se dulje zadržavao. Zacijelo da bi izbjegao nelagodu ako ga tkogod otrovno upita: “A čiji si ti, mali?” Nesuđenog je djeda, navodno, mučilo što se sinu nije dao oženiti njegovom majkom i tugovao je za unukom, no tu se, znate i sami, naknadno ne može mnogo napraviti.

Naposljetku, stvar i nije ispala loše. Dapače, Milan Tomić Šerif imao je bogat i ispunjen život. Još kao dječak branio je svoju zemlju od fašista i u borbi bio teško ranjen, ostao je bez jednog plućnog krila i nekoliko rebara. Unatoč ozbiljnom hendikepu, punih je šest desetljeća radio u Teatru, penjao se po vrhovima kontinenata i, važnije od ičega, imao je ženu, djecu i unuke koji su ga voljeli.

Oni koji su ga bolje poznavali tvrde da je bio, službeno, najbolja osoba u Splitu. Kazališni ljudi naročito ga se sjećaju sa zahvalnošću, taj nasmijani suhonjavi muškarac s kaubojskim šeširom, koji se i u poznim godinama djetinje uzbuđivao praskanjem baruta, bio je zaista, kažu, nešto ekstra.

Ako bi Kazalište negdje gostovalo, nekakva drama, balet ili opera kad bi se postavljala negdje izvan matične kuće, gdje god bi se zatekli, u Sarajevu, Skoplju ili Subotici, diljem bivše države, dosta je bilo pozvati se na Šerifa. Njega su svi znali. Šerifovo ime bilo je lozinka u tajnom bratstvu rekvizitera i scenskih radnika. Kad biste izgovorili “Šerif me je poslao”, nije bilo scenografskog ili kostimografskog zahtjeva koji je ostao neuslišan. Splitskom Šerifu svi su dugovali uslugu.

Danas ću - sutra ću

Odraste li netko u sirotištu, dobri su izgledi da će postati tvrd, ogorčen, nepovjerljiv i zatvoren. I to je teško osuđivati. Stravična trauma koju je čovjek nejak doživio daje mu svako pravo da svijet smatra neprijateljskim mjestom.

No, tu i tamo, rijetko i dragocjeno, napušteno dijete izraste u prekrasno ljudsko biće poput Milana Tomića Šerifa, koji je čitav život drugima nesebično udjeljivao pažnju, ljubav i dobrotu koju je njemu samome bila uskraćena.

Posljednjih desetak godina tata se trudio obnoviti veze s njim i on je veselo dolazio na janjetinu za Veliku Gospu, kao da se nikad ništa strašno među nama nije dogodilo. Ništa taj sjajni tip nikome nije zamjerao. Čestitali smo jedni drugima Božiće i Uskrse i razmijenili nekoliko rečenica ako bi se sreli na ulici, a ja bih, rastajući se od Šerifa, uvijek pomislio kako je ostalo toliko toga, nepregledno mnogo stvari koje ga još moram upitati. I tako sam, sve danas ću – sutra ću, rekao sam već, zauvijek zakasnio.

Ostaj mi zbogom, mili moj rođače.

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Hrvatska