Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Izet Sever i Krešimir Fazlinović

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Kada žele čestito obraditi neku intrigantnu temu, novinari u pomoć rado pozivaju takozvane ekspertne sugovornike. Obično se radi o ljudima iz sveučilišne zajednice ili profesionalcima s golemim radnim iskustvom, susretljivim znalcima koji su kadri meritorno izložiti stanoviti problem, objasniti mu uzroke i naznačiti mogućnosti njegova razrješenja.

Kako je naša zemlja klaustrofobično mala, broj raspoloživih stručnjaka prilično je ograničen, pa se u javnosti stječe dojam kako se po medijima produciraju uvijek isti tipovi, nekoliko desetaka mudraca Vegeta-inspiracije (što će reći da se u sve miješaju). Njihova izloženost svjetlima reflektora neke ljude iritira do te mjere da ih posprdno nazivaju ekspertnim manekenima koji, eto, samo novinarima imaju zahvaliti što je itko za njih uopće čuo.

Pritom se namjerno ili slučajno zaboravlja kako su te dame i gospoda postali predmetom medijskog interesa upravo stoga što iza sebe imaju respektabilne karijere ovjerene prestižnim titulama, naramcima knjiga, realiziranim projektima...

Postoji, međutim, još jedna kategorija čestih medijskih gostiju koji se u redovitim razmacima oglašavaju u javnosti, predstavljajući svoja stajališta kao neporecivu istinu, utemeljenu na neoborivim činjenicama.

Zanimljivo, iza njih ne stoji autoritet obrazovanja niti radnog iskustva, njihovo ime nećete naći u citatnim bazama podataka koje na jednom mjestu okupljaju najvrjednije znanstvene doprinose niti na popisima osoba koje su zaslužne za realizaciju ambicioznih i važnih poslovnih projekata. Oni su najčešće ljudi bez ikakvih referenci i karijere, maglovita i oskudna obrazovanja.

Oni su, ukratko, sindikalci. I tu polako dolazimo da rijetko zanimljiva paradoksa koji tek čeka svoju prikladnu, dubinsku elaboraciju. Zašto, naime, novinari uporno potežu radničke tribune za rukav, tražeći njihovo očitovanje o aktualnim potezima Vlade?

Odgovor je jednostavan: samo zato što su oni sindikalci. S druge strane, što sindikalca čini sindikalcem? Samo činjenica da je redovito prisutan u medijima. Po svemu ostalom, radi se o virtualnom zanimanju: bez jasna opisa redovitih poslova i dnevne rutine, bez mjerljiva učinka ili, nedajbože, norme, bez makar i privida zauzetosti.

Stajati na čelu neke nacionalne sindikalne središnjice znači svaka dva do tri dana stajati pred novinarskim mikrofonima da bi procijedio poneku gorku opasku o Vladi koja steže omču oko proleterske šije.

Radnički tribun, barem u Hrvatskoj, nije ništa drugo doli puki medijski konstrukt. Kada bi nekim čudom nestale novine, radija, televizije i portali, zajedno s njima iščezli bi i sindikalni čelnici. Neki, štatigajaznam, Krešimir Sever nije ništa stvarniji od Izeta Fazlinovića, on je naprosto suma piksela koja nam iz večeri u večer naklapa o potrošačkoj košari. Ne platite li račun televizijskom operateru, iz vaših će života jednako nestati i Izet i Krešimir.

Pri čemu će vas gubitak prvoga zacijelo puno više onespokojiti. Samo jednom na godinu naši se sindikalci odlučuju na odvažni iskorak s LCD-ekrana među žive ljude. Tada oblače plastične prsluke šarenih boja, kao da su komunalni radnici, glave zakite kartonskim šeširićima, pa pušu u svirak dok ne ostanu bez daha. U paketu s živopisnom odorom i tulećim soundtrackom, idu i vatreni govori po ključu “red patetike, red prijetnji”.

I tako se to ponavlja iz sezone u sezonu. Na retoričke lansere sindikalci postavljaju razorne imenice i glagole, plašeći vlast kao Sjeverna Koreja južne susjede, da bi potom sve ostalo isto. Ove godine, međutim, teško se oteti dojmu kako njihove prijetnje ne ciljaju samo na inkomodaciju vladajuće garniture.

Kada nam virtualni tribuni najavljuju potpunu blokadu svih javnih servisa, dakle, temeljitu paralizu države, tada ne udaraju samo po Milanovićevim kostima, nego i po našim špalama. 

Tu je vrstu retorike još i teže prihvatiti kada se njome brane interesi zapravo privilegiranog dijela stanovništva: onih koji imaju posao de facto zajamčen do mirovine. Ti prosvjedi isključuju nezaposlene i gladne radnike ili onu proletersku sitnež koja žgobaje za privatnike, izložena njihovoj ćudljivoj milosti.

To nadalje znači da ti prosvjedi nisu motivirani dostizanjem nikakvih ideala socijalne pravde, nego upravo obrnuto, petrificiranjem dosadašnjeg rasporeda snaga: podjelom radnika na povlaštene zaposlenike države i njezinih servisa te sve ostale, izložene vjetrometini famoznog tržišta, samovolji poslodavaca ili temeljitom beznađu tako svojstvenom očajnicima iz duge kolone nezaposlenih.

Ivica Ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last