Novosti Hrvatska

generale, griješite

Dr. Ante Nazor: Tuđman se sreo s Miloševićem 48 puta, ali nema dokaza da su dogovarali rat!

 generale, griješite

Dr. Ante Nazor: Generala Ivu Jelića izuzetno cijenim, ali...

Rat koji se vodio u Hrvatskoj i BiH nije bio građanski, niti je posljedica dogovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, to je velikosrpska agresija, čiji je nositelj bila JNA, decidirano tvrdi dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju zamolili smo ga da prokomentira riječi nekadašnjeg zapovjednika 4. gardijske brigade Ive Jelića i iznese argumente o nekim kontroverznim tezama.

- General bojnika u mirovini Ivom Jelićem iznimno cijenim kao prvoga zapovjednika 4. gardijske brigade i neizmjerno sam zahvalan za sve što je učinio u stvaranju te legendarne brigade i u obrani Hrvatske. Pročitao sam njegov intervju i primijetio neke podatke koji su u suprotnosti s podatcima iz izvora koje sam imao prilike vidjeti. Naravno, ovdje ne mogu komentirati generalova osobna iskustva i potpuno razumijem njegovo ogorčenje određenim događajima koji se nisu trebali, niti smjeli dogoditi, jer nema dvojbe da je prilikom ustrojavanja Hrvatske vojske bilo grešaka i organizacijske i kadrovske naravi. No, to ne znači da je rat bio dogovoren, naprotiv, povijesni izvori pokazuju da je rat Hrvatskoj bio nametnut.

Vi, dakle, tvrdite da Tuđman i Milošević nisu vodili dogovorni rat?

- U okolnostima u kojima je JNA već u svibnju 1990. razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, hrvatskom vodstvu nije preostalo ništa drugo, nego pod svaku cijenu što je moguće više odgoditi početak sve izvjesnije agresije Srbije i JNA. Brojni izvori potvrđuju spremnost predsjednika Tuđmana na razgovore i nastojanje da nađe mirno rješenje krize. Stoga je naslov nad tekstom razgovora s generalom Jelićem u Slobodnoj Dalmaciji – „Tuđman i Milošević sreli su se 42 puta dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije“ - tendenciozan i netočan.

To je ono što tvrdi gospodin Jelić. Susreta Tuđmana i Miloševića je bilo, to se ne može sporiti...

- Time se želi izjednačiti odgovornost predsjednika Tuđmana i Miloševića za rat, što je u suprotnosti sa činjenicama u izvorima. Istine radi, izvori svjedoče o 48 takvih susreta, no navođenjem brojeva, bez objašnjenja sadržaja sastanaka, svjesno se prešućuje puna informacija o tim susretima, te falsificira njihova uloga.

Na što točno ciljate?

- Činjenica je da su se u spomenutih 48 puta – od prvog sastanka 25. siječnja 1991. kad je prije sjednice Predsjedništva SFRJ održan susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ, pa do 48. susreta 14. prosinca 1995. u Parizu na „Svečanosti potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH“, predsjednik Tuđman i Milošević „u četiri oka“ sastali samo dva puta – u Karađorđevu (25. ožujka 1991.) i Tikvešu (15. travnja 1991.). O oba sastanka izvijestila je HINA, dakle nisu bili tajni. Uostalom, nedavno je povjesničar dr. sc. Ivo Lučić, s Hrvatskog instituta za povijest, objavio knjigu „Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.“, u kojoj je cijeli treći dio posvetio raščlambi mita o „podjeli BiH“ u Karađorđevu.

Tvrdite da u Karađorđevu Tuđman i Milošević nisu dijelili Bosnu?


- U interpretacijama navodnog dogovora Tuđman-Milošević u Karađorđevu spominju se „hrvatsko-srpske ekspertne skupine“ koje su trebale sprovesti taj dogovor. Dr. sc. Lučić u svojoj knjizi citira reakciju srpskoga člana te ekspertne skupine Kostu Mihailovića nakon što je hrvatski član ekspertne skupine i povjesničar izjavio da mu je “Tuđman saopćio da se s Miloševićem dogovorio o podjeli BiH“: „Nikada nitko na sastancima ekspertnih timova nije spomenuo nikakav dogovor između Tuđmana i Miloševića“. Dakle, činjenica je da sam broj sastanaka, od kojih se najveći dio održao na marginama zakazanih mirovnih konferencija i najčešće nije bio „bilateralan“, ne dokazuje da se na njima dogovarao rat i podjela BiH. Istodobno, zanemaruje se da je u događajima u susjednoj BiH postojala i treća strana, sa svojim ciljevima i planovima.

Mislite na Aliju Izetbegovića i muslimane Bošnjake?

- Ignoriraju se podaci o pregovorima između predstavnika Bošnjaka-muslimana i Srba, iako je poznato da je predsjednik Srbije Milošević razgovarao s Alijom Izetbegovićem „nebrojeno puta u Ženevi i na drugim mjestima“ kako stoji u zapisniku sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije. Ignoriraju se i izjave bošnjačko-muslimanskih dužnosnika o namjerama bošnjačko-muslimanskog vodstva da prihvati podjelu BiH, a zaboravlja se da je predsjednik Tuđman nudio predsjedniku Izetbegoviću vojnu suradnju, kao i podatak da su Izetbegovićevi diplomati dolazili Miloševiću u Beograd čak i nakon što su prestali sukobi između Bošnjaka-muslimana i Hrvata u BiH i nudili im za Hrvatsku neprihvatljive i opasne ponude, o čemu, uz dokumente, svjedoče i memoari visokih bošnjačko-muslimanskih dužnosnika poput Muhameda Filipovića. Ako je u Karađorđevu sve dogovoreno, nameće se pitanje zašto je onda došlo do rata te golemih razaranja i žrtava u Hrvatskoj, zašto se pripadnici najelitnijih postrojbi iz Hrvatske u travnju 1992. suprotstavljaju srpskoj agresiji u u BiH?

Vi dakle, ne mislite da je Tuđmanova politika prema BiH bila duboko pogrešna, gotovo tragična za hrvatski narod u BiH?

- Osobno držim da je, nakon 1991., hrvatsko-bošnjački sukob u BiH najveća tragedija za Hrvatsku i Hrvate u Domovinskom ratu (dakako, i za Bošnjake-muslimane) i duboko žalim što je do njega došlo, no samo se potpunim informacijama i cjelovitim pristupom neki povijesni proces može prikazati objektivno.
Dakako, posljedice rata u BiH iznimno su teške za Hrvate, što podrazumijeva da se rezultati djelovanja tadašnje „hrvatske državne politike“ prema BiH ne mogu veličati, no to istodobno ne znači da je ona isključivo odgovorna za te posljedice.

A pad Vukovara? Je li taj grad predan Miloševiću? Što kažu dokumenti: je li točno da je proboj bio zaustavljen iz Zagreba?

- Cjelovit uvid u povijesne izvore pokazuje da Vukovar „nije predan Miloševiću“, a nije točan ni navod „da je Zagreb onemogućio proboj“. No, usprkos činjenicama, u dijelu medija u Hrvatskoj tadašnje hrvatsko vodstvo se praktički optužuje da je onemogućilo deblokadu Vukovara, a pokojni predsjednik Tuđman prikazan je kao bezdušni gad koji je svjesno žrtvovao, ne samo grad Vukovar, nego i njegove ljude, među kojima i 2000 djece, što naprosto nije točno.

Velom misterija još uvijek je obavijen i pad Bosanske Posavine. Hrvatskim je vojnicima izdana zapovijed za povlačenje, čime je koridor između Beograda, Banja Luke, a u konačnici i Knina ostao otvoren. Je li time Tuđman dobio Herceg-Bosnu u zamjenu za Posavinu?

- To nema veze jedno s drugim, a teza o zamjeni teritorija nema uporište u dokumentima. Nakon sastanka Boban-Karadžić u Grazu u javnost je plasirana dezinformacija o hrvatsko-srpskom dogovoru o prepuštanju Bosanske Posavine Srbima te o dogovoru sa Srbima s toga područja. Tu su veliku ulogu odigrale neprijateljske (srpske) službe, koje su medijski prostor iskoristile za izazivanje hrvatsko-muslimanskog sukoba.
O tome u svojoj knjizi „Operacija Koridor-92“ (Banja Luka, 2011.) piše pukovnik Novica Simić, zapovjednik Taktičke grupe srpskih snaga u BiH u borbama za koridor 1992. Istina je da takav dogovor ne postoji i da su hrvatske snage imale velike gubitke upravo u obrani Bosanske Posavine od srpske agresije.
Istina je da oko pada Bosanske Posavine postoje otvorena pitanja, no treba cjelovito razmotriti razne čimbenike (razinu opremljenosti i ustroja hrvatskih oružanih snaga u tom razdoblju, njihovo vođenje i zapovijedanje, stratešku važnost koridora za Srbe, svakodnevno granatiranje hrvatskih gradova na tom području, itd.) prije nego se donese zaključak. U svakom slučaju, apsurdno je tvrditi da je Tuđmanov glavni cilj u Domovinskom ratu bio Hrvatska u granicama Banovine Hrvatske iz 1939., a istodobno ga optuživati za „prodaju“ Bosanske Posavine, koja je važan dio toga područja.

M. KARLOVIĆ SABOLIĆ

Velikosrpska agresija

•• Tezama o navodnom dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli BiH i građanskom ratu u Hrvatskoj, relativizira se odgovornost Srbije i JNA za rat u Hrvatskoj i BiH te izjednačava krivnja, ne samo dvojice predsjednika, nego i Hrvatske s agresorom. Istodobno, zanemaruje se činjenica da je rat u Hrvatskoj i BiH, pa tako i međusobni sukob Hrvata i Bošnjaka-muslimana u BiH, uzrokovan velikosrpskom agresijom!

Nije Hrvatska mogla pasivno gledati na rat u BiH

•• Je li greška što se Hrvatska miješala u rat u BiH, ili način na koji je to činila?
- Nije upitno je li se „hrvatska državna politika“ umiješala u rat u BiH, jer pasivna nije mogla biti, kao što nije upitno ni to da su se hrvatske snage borile u Bosni i Hercegovini. Pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da „hrvatska državna politika“ nije reagirala na rat u BiH, te da hrvatske snage već u travnju 1992. nisu obranile neke strateške pozicije u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije.
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 21FirstPrevious[1]2345678910Last