Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Neka nama apolitične mladeži

 Jučer, danas, malo sutra

/LUKA GERLANC / Cropix

Mladi su nam apolitični! – dramatično poručuju mediji, prenoseći rezultate socioloških istraživanja. Stasao je naraštaj savršeno nezainteresiran za HDZ i SDP, Karamarka i Milanovića, i sada bi se mi, kao, trebali strašno zabrinuti. Takav trend mene, dapače, može samo razveseliti i ohrabriti. Jer, kad god čujem da nam mladež brije na politiku, uvijek se sjetim slučaja Bože Vukušića.

Možda ste čuli za njega. Moja ga je malenkost upoznala početkom osamdesetih u redakciji “Omladinske iskre” na Starome placu, gdje smo obojica piskarali. Ne bih vam znao reći na kakve je prevažne teme Bože tratio svoje vrijeme - ne sjećam se, uostalom, ni vlastitih mucavih tekstova iz toga doba - ali, budite uvjereni, radilo se o mlakoj kamilici bez trunčice subverzivna potencijala. Da nije tako, on bi već u momačkoj dobi postao predmetom interesa stanovitih službi na lošemu glasu. Ovako, imao je povremenih okapanja samo s pozornicima koji su reagirali na dojave o remećenju javnog reda i mira.

Naime, Vukušić se u to vrijeme najviše družio sa stanovitim mladim pjesnikom čiji su stihovi, bojim se, doživjeli sudbinu Božinih tekstova – nitko ih se više ne sjeća. No zato se pamti da je zaneseni dvojac razmjerno često znao naliti čuture i onda činiti budalaštine svojstvene nakićenoj čeljadi. Kakvi su razgovori pratili njihova višesatna tankanja, ne bih vam znao s pouzdanjem reći, no kako su mladome pjesniku usta bila puna “apsoluta”, “snomorice”, “nedohvata” i slične retoričke bižuterije, imam ozbiljnih razloga sumnjati da su bistrili delikatna politička pitanja.

Od zatvora do odličja

Božu sam zadnji put vidio jednog proljetnog jutra ispred “Omladinske iskre”: njemu se nekamo žurilo, meni je bilo dosadno pa sam se nadao da ću u redakciji pronaći društvo za kavicu i ćakulu. U ruci je držao debelu knjigu svijetloplavih korica na kojima se kočilo ime Dušana Dragosavca, a naslov sam vrlo uspješno zaboravio čim sam ga pročitao. No, da biste stekli sliku o naravi dotična djela, pokušajte zamisliti, recimo, Johna Cleesa na amfetaminima i s diplomom kumrovečke Političke škole u džepu. Zvizdarija koju bi on uspio provaliti još uvijek bi bila manje groteskna od naslova dotične knjige.

“Ti ćeš to zbilja pročitati?”, upitao sam ga ne skrivajući zapanjenost. “A zašto ne?!”, preko volje mi je uzvratio i zaprašio preko Cankareve poljane.  

I tako je Bože, u društvu Dušana Dragosavca, nestao iz naših života. Kao i svi misteriozni nestanci, i ovaj je raspaljivao maštu dokona svijeta, pa se doskora počelo nagađati o eventualnim kriminalističkim ili erotskim zapletima koji su kumovali partenci. Djevojka s kojom je do tada bio u vezi nije se htjela pomiriti s činjenicom da će joj Božina sudbina dovijeka ostati nepoznanicom, pa je pokrenula vlastitu istragu. Mjesecima su na adresu “Omladinske iskre” stizale kartoline iz dalekih gradova bijeloga svijeta, što ih je ona, sirota, slala, a svaka je imala navlas istu poruku: “Još ga nisam našla, ali ne odustajem. Sve vas pozdravlja...”

I baš kada smo se prestali pitati što se s Božom dogodilo, prilježni je čitatelj djela Dušana Dragosavca osvanuo na naslovnim stranicama svih njemačkih novina: zbog ubojstva stanovitoga gospodina koji je bio suradnik bavarske krimpolicije, osuđen je na doživotnu robiju. Po njemačkim apsanama odgulio je sedam godina i osam mjeseci, da bi potom, pod nikad razjašnjenim okolnostima, bio pušten na slobodu. Po povratku u domovinu neko je vrijeme, logično, radio u obavještajnim službama, sekundirao Vici Vukojeviću u potrazi za udbaškim krvolocima, bio siva eminencija Počasnog bleiburškog voda i, općenito, dao toliki doprinos državi i naciji da ga je Tuđman zakitio visokim odličjima. No taj dio priče zacijelo vam je bolje poznat.

Ne mogu, naravno, svoju tezu ničim potkrijepiti, ali duboko sam uvjeren da Bože ne bi podizao stopu mortaliteta po Njemačkoj, potom gulio po kaznionicama, te na koncu ispisivao tjeralice za fantomskim udbašima da je u nježnoj dobi više čitao, štatigajaznam, Bukowskog ili Kerouaca, umjesto Dragosavca ili švercanih primjeraka “Nove Hrvatske”. I kada čujem da današnji klinci bježe od političkih mantri kao vrag od tamjana, takav rasplet mogu samo pozdraviti. Koliko zbog njihova duševna zdravlja, toliko i zbog mrzovolje vedeta s naše političke scene. Jer, nema te kritike, ma koliko radikalna ona bila, koja ih može ojaditi kao ravnodušnost masa. Naime, političar bez oduševljene biračke publike, kazao bi don Anto Baković, isto je što i govno na kiši.    

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last