Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Od šampiona do državnih sponzoruša

Jučer, danas, malo sutra
U lipnju bih trebao navršiti 49 godina. Otprilike toliko minuta utrošio sam u cijelome životu na bavljenje sportom i ne mogu vam opisati koliko se zbog toga danas žderem od muke. Jer, tko zna, da sam više vremena provodio poskakujući po ledinama, na parketu ili tartanu, možda sam mogao postati vrhunski sportaš.

Naposljetku, ipak sam ja nekakav Ivanišević, dapače, izdanak časne loze koja se svojedobno legitimirala duplim prezimenom - Kukoč Ivanišević. Ali avaj, kako je to jednom pronicljivo zaključio Boris Dežulović, od dvojice najvećih ljevaka hrvatskoga sporta, Tonija i Gorana, moja je malenkost baštinila tek dvije lijeve ruke i dvije lijeve noge, pa mi ne preostaje ništa drugo nego tugaljivo zapjevati onu Oliverovu: “Sad je kasno da se kajen, nima nazad s ovog puta...”

Eh, da sam, da sam...

Da sam manje vremena tratio na čitanje stripova, a više na tjelovježbu, danas bih možda već stigao do kraja karijernoga puta. Naime, Republika Hrvatska bi mi se zahvalila na sportskim podvizima lijepom mirovinom. Ovako, akobogda zdravlja, preda mnom je još dvadeset godina rada.

Nije da se žalim, uostalom, imam sreću baviti se poslom koji me veseli. No i da nije tako, da se svakoga dana patim kao sveti Lovre, svejedno bih držao savršeno prirodnim i normalnim višedesetljetno žgobavanje. Naprosto, meni se čini suludim da čeljade u najboljim godinama pola dana provodi hvatajući intonaciju, a drugu polovicu svirajući veseljku.

Srećom za naše velike sportaše, politički establishment ne dijeli ovo razmišljanje, pa priprema velikodušne izmjene Zakona o sportu. Svi dobitnici medalja na najprestižnijim svjetskim natjecanjima, bez obzira radi li se o zanesenjacima iz malih sportova koji u cijeloj karijeri nisu zaradili ni za čestiti ručak ili o multimilijunašima koji su već prvim profesionalnim ugovorom osigurali sljedeća tri koljena, trebali bi primati, za hrvatske prilike, izdašne mirovine. I kao da to samo po sebi nije dovoljno galantna gesta, dobna granica za povlačenje u penziju povučena je s navršenom 45. godinom života.

Da se razumijemo, cijeli koncept sportskih mirovina za zaslužnike meni je temeljito zazoran i spreman sam ga podržati samo u dijelu koji se tiče egzistencijalnog zbrinjavanja velikana koji svoje karijere nikada nisu bili u prilici naplatiti, jer su nastupali kao amateri, odnosno zato što profesionalizam u njihovo vrijeme nije pretpostavljao masne ugovore, nego tek simbolične naknade.

No, sve i kada bih pripadao egzaltiranoj zajednici lobista novoga zakona, koje grije duboka vjera kako bi svaki porezni obveznik ove zemlje trebao platiti cijenu nečije zaluđenosti nogometom ili gađanjem glinenih golubova, još uvijek mi ne bi išlo u glavu zašto se sportaše šalje u mirovinu s 45. godina. Ili, da budem brutalno otvoren: zašto ih se pretvara u državne sponzoruše koje, unatoč punoj snazi i dobrome zdravlju, parazitiraju na špalama radnog naroda?! Zar povlaštena mirovina nije dovoljan privilegij, nego je još valja dijeliti dva desetljeća prije roka koji je propisan običnim smrtnicima?!

Ti ljudi petlje nemaju

Svaki put kada se povede priča o famoznim vatikanskim ugovorima, inovjerni i nevjerni dio naše javnosti ne propušta napomenuti kako je većina europskih zemalja puno pravednije riješila pitanje financiranja vjerskih zajednica. Recept je jednostavan: katolici se odriču dijela primanja u korist vlastite crkve, protestanti novac stavljaju u škrabicu svoje vjerske zajednice, a agnostici i ateisti biraju dobrotvornu ustanovu kojoj će biti doznačen zakonom propisani iznos. Ma koliko se trsili uvjeriti vladajuće da moraju razvrgnuti ili temeljito revidirati ugovore s Vatikanom, sve im je zaludu. Nitko – ni bivša ni sadašnja garnitura u Banskim dvorima - nema petlje upustiti se u konfrontaciju sa Svetom Stolicom.

No, ako princip nije moguće provesti u djelo kada je riječ o pitanju financiranja vjerskih zajednica, zašto ga ne bismo iskoristili za regulaciju problema povlaštenih mirovina?! Zašto manjina građana ove zemlje, koja misli kako zlatne kolajne stečene u fiskulturnim nadmetanjima nisu dovoljan razlog za stjecanje doživotne apanaže, svoj udjel u mirovinskom fondu za privilegirane ne bi transferirala, recimo, violinistima ili pjesnicima, umjesto plivačima ili tenisačima? Meni se to čini kao kudikamo pametnije i pravednije ulaganje. Među ostalim, i zato što nijedan glazbenik neće u 45. godini života dignuti sve četiri u ariju, nego će nastaviti svirati dokle god bude mogao držati gudalo u ruci.

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska