Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Sveti Oče Frane - donesi Boga sirotinji

Vlaška posla
Poznajem ženu, šnajdericu u nekadašnjem tekstilnom kombinatu, jednu od onih umornih radničkih žena nalik Mileni iz stare pjesme Novih fosila. Ostala je bez posla kao i tisuće drugih šnajderica u Kamenskom, Uzoru i Dalmatinki i s muževom skromnom činovničkom plaćom i nekoliko stotina koje uspije skucati ribajući stubišta, danas jedva drži glavu iznad vode. Jednom mi je rekla: “Da nema Boga, ne bih ovo mogla preživjeti.”

Pili smo kavu, a ja sam se na trenutak zaustavio sa šalicom u ruci, bio sam tako potresen da nisam znao što bih rekao. Čitate li redovitije moje tekstove, zacijelo znate da sam ja vrlo sumnjičav prema ideji da našim svijetom strogo ravna nekakvo sveprisutno i svemoćno biće.

Osim toga, mnogo puta sam oštro, pa i bezobrazno pisao o onima koji tu nevidljivu silu zastupaju na zemlji i ne žalim ni zbog jedne jedine rečenice jer se ti muškarci u čipkanim i vezenim haljinama nerijetko zaista skandalozno ponašaju.

Ipak, vjera ove nevoljnice me razoružala, moja pogana usta ostala su nijema. Puhao sam u neprilici u površinu vrele tekućine, da sakrijem kako me je dirnulo da ona navečer u tami, kad joj muž i djeca pozaspu, stiska krunicu i moli za sve njih, stvarno vjerujući da ima nešto uzvišeno i čisto iznad ovoga dreka u kojemu živimo, da ima reda u kaosu i pravde u nepravdi, da nju nakon sve muke i suza jednom čeka radosni počinak na nebu. Tko sam ja da njoj kažem kako Boga nema?

Rekao bih Bozaniću

Nadbiskupu Bozaniću bih mogao to reći. Dapače, bilo bi mi veselje. No, samo bi bešćutni glupan i gad to mogao učiniti vjernici koja je dobila otkaz u tvornici tekstila i kojoj je niska plastičnih zrna sa sićušnim srebrenim raspelom na kraju jedino što ima i što će ikada zapravo imati.

“Ne zaboravi siromašne”, šapnuo je prijatelj iz Brazila argentinskom kardinalu Jorgeu Mariju Bergogliu u času kad je izabran za papu, a ovaj je nekoliko dana kasnije ponovio novinarima objašnjavajući zašto je izabrao ime Frane. 

Novi vatikanski poglavar dolazi iz dijela svijeta gdje milijuni žive u prljavštini i bijedi, na ulicama gdje svinje ruju po prašini i smeću, gdje se umire od neuhranjenosti i zaraza, ako se već ne strada od rafala koji je u obračunu bandi slučajno prorešetao kartonsku potleušicu.

Bergoglio je sve to dobro upoznao i valjda mu treba vjerovati kada kaže da bi želio Crkvu za siromašne. Prerano je, naravno, išta kazati o načinu kojim će on voditi tu ustanovu, stariju od ijedne druge u zapadnoj civilizaciji.

Dužan je veliki oprez kaže li netko da će se promijeniti neke dvije tisuće godina stare navike. Ne očekujem da će svećenici najednom postati skromniji i ponizniji gledajući Svetog Oca koji više ne nosi zlatni križ i Pradine crvene cipele od pet stotina eura. Ipak, ohrabruju te male čovječne geste.

Meni se, iskreno, fućka što je on konzervativac, baš me nimalo ne smeta da bivši argentinski kardinal i ja ne dijelimo stavove o pobačaju, medicinski potpomognutoj oplodnji i homoseksualnim brakovima. Bio bih budala da se takvim stavovima uzrujavam jer on drukčije jednostavno ne može misliti, u suprotnome ne bi bio papa.

Betonski Isus oholosti

Važnije od ičega što ta osoba sa svojom moći i svojim ugledom može učiniti je da bude u autobusu umjesto u limuzini. Pa i ako u tome doista nema većeg odricanja, ako je to samo vješta predstava, katolički marketing, nije mi važno. Njegova poruka, najjasnije sadržana u imenu isposničkog sveca koje je uzeo, sama je po sebi vrijedna.

U ovim odvratnim, bezdušnim vremenima milijuni trebaju toga papu Franu i njegovu siromašnu Crkvu više od ičega. Trebaju ga šnajderice iz upropaštenih tekstilnih kombinata i blagajnice što za tri tisuće mjesečno dirinče sedam dana u tjednu.

To nesretno, obespravljeno i poniženo roblje na kojemu se svaka šuša iživljava, te uplašene, tihe Milene što u mraku mole za svoju djecu, njima treba Bog. I ako Boga ima, najprije će ga naći u njihovim životima.

One su istinska snaga Crkve, u njima je sva kršćanska vrlina, njih se mi ateisti najviše bojimo. Dvije tisuće godina Crkva najviše njima zahvaljujući opstaje.

Četrdeset metara velikog betonskog Isusa da oholi milijunaš napravi navrh Marjana u njemu će biti manje vjere nego u ovolicnom srebrnom raspelu na kraju krunice, koju je jedna što pere stubišta kupila na štandu s vjerskom bižuterijom na hodočašću u Mariju Bistricu.

Gay brakovi? Briga me

Ako Sveti Otac Frane može išta napraviti da ublaži i olakša golemi ovozemaljski jad svoje pastve, ako im može dati nadu, utjehu i ohrabrenje i učiniti svijet bar mrvicu boljim i suosjećajnijim, učinio je dosta i previše.
Uspije li u tome, meni je svejedno što misli o medicinski potpomognutoj oplodnji, homoseksualnim brakovima, pobačaju ili eutanaziji. To bi, naposljetku, mislim, i trebala biti njegova prvenstvena zadaća, samo što se negdje tijekom vjekova nekako zaboravilo.

Treba donijeti Boga siromašnima. Za bogate se ionako đavo pobrinuo.

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Hrvatska