Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Štetočine, populisti, partijci i ostali

 Jučer, danas, malo sutra

Prije četiri godine, čim je službeno proglašena Kerumova izborna pobjeda, moj mobitel se počeo usijavati od podrugljivih SMS-ova koji su stizali s različitih prijateljskih strana. Nakon prve runde zlostavljanja u pisanoj formi, uslijedila je i druga, usmena, dakle, bez kraja i konca. Svaki Ljubo iz Siska osjećao je tih dana neodoljivu potrebu iživljavati se nad tragičnim usudom moga grada općenito i moje malenkosti pojedinačno. Stjeran u stupicu pred tolikim kvaziduhovitim napadima, bio sam prisiljen zaigrati, štono bi šahisti kazali, “talijansku obranu”.

Nakon što bih stoički otrpio prvih nekoliko rafala dosjetki, usrdno bih zamolio za malo strpljenja i pažnje. “Okej, ljudi”, zavapio bih, “u pravu ste, svaka vam piva, ne mogu se oprati od sramote što živim u gradu čiji poteštat izgleda kao da je jučer teleportiran iz mezozoika, ali dajte mi malo vremena da se barem pokušam iskupiti. Evo, ajmo se, za početak, malo zaigrati kviza. Znate li, možda, tko je izmislio katapult, barometar, termometar, teleskop, indigo-papir, škare, seizmograf, baterije, indukcijski motor, naočale, mikroprocesor, nitroglicerin, nuklearni reaktor, klavir, telefon, pisaći stroj, dinamo, bežični telegraf, aparat za espresso, jacuzzi, liposukciju, Big Mac, Cezar salatu, renesansu kao takvu, Bleka Stenu, Texa Willera i Alana Forda?” “Vjerojatno Splićani”, znao bi mi tada odbrusiti poneki naročito uporni šaljivdžija, ali sam se pravio da ga ne čujem.

“Sva ta čuda imamo zahvaliti Italiji”, smireno bih nastavio. “A tko danas drma tom kolijevkom kulture i civilizacije? Berlusconi! Hej, onaj nacereni hohštapler i bivši zabavljač s kruzera, kurvar s presađenom kosom i brat bratu dvije palete prijava za najteža kaznena djela kroji gaće potomcima Leonarda, Galilea, Fermija, Marconija, Volte, Torricellija, Magnusa & Bunkera... Pa kad već jest tako, onda je savršeno prirodno da i Split, hrvatska zikva kulture, na svome čelu ima, kako da kažem, je li, neobično žovijalnu personu.” Stanovito vrijeme moja je argumentacija držala vodu. A onda je pala Berlusconijeva vlada i Split je ostao planetarno usamljeni primjer zajednice koju vodi čeljade savršeno nedostojno te počasti. Što se dalje događalo, dobro vam je poznato.

Na vlast se uspeo tehnokrat Mario Monti koji je u trusnome stolcu izdržao godinu dana. Po njegovu povlačenju, raspisani su izbori čiji rezultati već danima nasmijavaju, ali bogami i uznemiruju cijelu europsku javnost. Trećina birača priklonila se light ljevici, trećina je izabrala karijernog redikula, a trećina je, po tko zna koji put, u igru vratila proroka bunga-bunge. Ako se za prvu skupinu glasača može reći da su zaokružili opciju koja im je ideološki bliska ili barem najmanje mrska, ako je druga grupa na nekoj simboličkoj razini htjela izraziti prezir prema čitavom političkom establishmentu, što su, za gospu blaženu, htjeli poručiti milijuni Talijana koji su glasove poklonili temeljito kompromitiranom čovjeku koji je, po osobnom priznanju, na odvjetnike do sada potrošio 174 milijuna eura?!

Na ovo pitanje neki bi mi nervozniji čitatelj mogao odgovoriti protupitanjem: A zar ti nemaš pametnijeg posla i prečih muka negoli brinuti talijanske brige? No, upravo o tome se i radi. Rezultati izbora s “krive” strane Jadrana ne deprimiraju me zato što sam strašno sućutan prema pujiškim i ćozotskim nevoljama. Muči me nešto drugo: ako je lijep broj Talijana pokazao kako ima pamćenje amebe, a još ljepši broj njih izabrao apatijsku opciju antipolitike pod vodstvom klauna, čemu se tek mi možemo nadati?! Naime, i mi, hvala na pitanju, imamo svoje berlusconije i beppe grilloe. Oni, naravno, nisu doslovne replike talijanskih uzora, nemaju njihovu financijsku moć niti javni utjecaj.

Oni možda dolaze iz drugih zanimanja i imaju neusporedive karijere, ali dijele neka fundamentalna svojstva s apeninskim parnjacima. I naše izbore - doduše lokalne, a ne parlamentarne - obilježit će sraz između atrofiranih stranaka s jedne, te suspektnih nezavisnjaka s druge strane. Među potonjima, pak, pretezat će dvije kategorije aspiranata na gradska i županijska prijestolja: već dokazane štetočine za kojima se vuku odiozni repovi i egzaltirani populisti koji se vole itati teškim riječima bez i mrvice pokrića. Kad se nakon svega podvuče crta, dobit ćemo, bojim se, odnos snaga neobično nalik talijanskome. “Sto mu jelenskih rogova!”, s užasom ćemo ponavljati uzvik heroja naše mladosti, američkog borca za nezavisnost, koji je zapravo Talijan.

 Ivica Ivanišević

Naslovnica Hrvatska