Novosti Hrvatska

vlaška posla

Ante Tomić: Ekološko gospodarenje vojnim otpadom

 vlaška posla

NIKOLA VILIĆ / Cropix

Odrastao sam u iznošenoj odjeći starijih bratića, a ako je za domaći bio sastavak iz hrvatskog, prvo bih ga ušporko napisao na izravnatom škartocu iz dućana.

Zadnja novogodišnja sarma u našoj kući obično bi se pojela tek koncem siječnja, a obroci su se i inače višekratno podgrijavali jer je hranu bio grijeh bacati. Nadalje, ražanj s janjcem na Veliku Gospu vrtio nam je elektromotor starih automobilskih brisača, đirani i asparagusi rasli su u kantama od marmelade i motornog ulja i, uopće, uvijek bi se našao domišljat način da se neka upotrebljena stvar još jednom iskoristi.

Nabrajam vam ovo da biste razumijeli kako sam naučen na skroman, štedljiv i, danas bi se reklo, ekološki savjestan način življenja i, kao takav, s velikim zadovoljstvom i ponosom primio sam vijest da sirijski pobunjenici odnedavno ratuju zastarjelim hrvatskim oružjem.

To, naravno, nije službeno potvrđeno i vjerojatno nikad neće biti, ostat će zagonetka tko je odgovoran da naši bacači granata, protutenkovski projektili i bestrzajni topovi proživljavaju drugu mladost na Bliskom istoku, a vrijedilo bi to znati jer čovjek, ako mene pitate, zaslužuje barem priznanje Ministarstva okoliša za odgovorno gospodarenje otpadom.

Bilo je to inače oružje za otpis, te maslinastozelene cijevi već su bile predviđene za uništavanje. Municija je bila, kako bi se stručno kazalo, proglašena neperspektivnom. Vojne vlasti su procijenile da nije dobra ni da je o praznicima ispucamo u nebesa ili da njome ubijamo šarane u kakvoj hidroakumulaciji, ali, eto, jedan oglas je sve promijenio. “Polovni bestrzajni top u dobrom stanju.

Malo korišten. Prvi vlasnik. Cijena na upit”, dao je netko da izađe u uglednoj publikaciji za teroristička i gerilska pitanja, koje, jasno, nema na kioscima, nego se distribuira isključivo na adrese pretplatnika, po sigurnim kućama i špiljama, i već za nekoliko dana satelitskim telefonom se javio jedan govoreći engleski s izrazitim arapskim akcentom. Kazao da se zove Džerald, ali hrvatski kontraobavještajni stručnjaci misle da mu to nije pravo ime.

Uništavanje bez troškova

“A što ga prodajete?” upitao je oprezno Džerald, kako bi već svatko od nas bio sumnjičav da se negdje jeftino, praktično, za badava, nudi ispravan bestrzajni top za protuoklopnu borbu kalibra osamdeset dva milimetra. “Čistim garažu”, objasnio mu je jednostavno ovaj naš s druge strane. “Otkako je završio rat, samo mi skuplja prašinu. Osim toga”, dodao je, “ja sam već ušao u godine, ne mogu s tim topom više ni upola što sam nekad mogao, a djeci da ga ostavljam, nema smisla.

Njima to, kaže, ne treba.” “Pacifisti”, primijetio je arapski kupac prezirno. “A što ćete”, odgovorio mu je hrvatski prodavač gotovo ispričavajućim tonom. I tako je, čisto da se ne baci, kao novogodišnja sarma ili trenirka starijeg bratića, oružje kojim je Hrvatska porazila JNA završilo u rukama pobunjenika koji ruše režim Bašara al-Asada. Lako bi moglo biti da su naši kontraobavještajci saznali Džeraldov identitet istom kada su u čelične tenkovske kupole teške nekoliko tona počele fijukati po sirijskoj pustinji.

Protuoklopni projektili navodno se pokazuju vrlo dobrima. Mi smo ih proglasili neperspektivnima, a Sirijcima sasvim lijepo šišaju. Uspješno su savladali rukovanje, čak i naučili nekoliko naših riječi čitajući uputstva za upotrebu i još samo povremeno na obuci netko digne ruku ako mu štogod nije jasno. “Izvoli, Ibrahime, nešto si htio upitati?” reče ljubazno instruktor. “Šta je to samokres?” upita Ibrahim začuđeno.

U vijesti o prodaji hrvatskog oružja Sirijcima ističe se da ono nije završilo u islamističkoj, već u liberalnijoj frakciji revolucionarnih snaga, no ja bih rekao da je to sporedno, ako ne i potpuno nevažno. Najprije stoga jer tu stvar, tko je ispravan, a tko pogrešan, zapravo ne možete znati. I američki senator Charlie Wilson je mislio da ima posla s dobrim momcima kad je raketama za obaranje sovjetskih helikoptera osamdesetih godina prošlog stoljeća naoružao afganistanske talibane.

Kako bilo, veseli me da smo se mi toga vojnog otpada riješili i nemamo nikakvog troška za njegovo uništavanje. I još, ako tkogod upita, imamo mi još toga što je za otpis i što bi valjalo proglasiti neperspektivnim. Za početak, čitavu Vladu premijera Zorana Milanovića. Tko zna, možda bi u Siriji mogli za nešto poslužiti.

ante tomić
Naslovnica Hrvatska