Dok nacija požudno guta „Sulejmana“, ja već neko vrijeme predano pratim reprizu „Boljeg života“ na jednoj od naših televizija. Turci su daleki osvajači, pa ih je danas lako romantizirati, dok je iskustvo prošle države još uvijek razmjerno svježe i dovoljno pogodno da se iz istoga nešto praktično nauči. Povrh vrhunskog scenarija velikoga Siniše Pavića i maestralnih, zimzelenih, dijaloga, spomenuta serija ima i onu dodanu vrijednost koja svako veliko djelo čini trajnim i autentičnim: vjerodostojno konzerviran duh jednog prostora i vremena.
To je istodobno i ono što mimo dobre karakterologije i trodimenzionalnih likova može potaknuti na razmišljanje zainteresiranu publiku. Frapantnu sličnost između dviju epoha – one s konca osamdesetih i ove koju živimo – teško je...
