Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Teorija i praksa tramakavanja

 Jučer, danas, malo sutra

Pojam “poduzetnik” (enterpreneur) prvi je definirao stanoviti Richard Cantillon i to još početkom osamnaestog stoljeća. On je zapisao kako se radi o osobi koja plaća određeni iznos za neki proizvod kako bi ga preprodala po neutvrđenoj cijeni, donoseći pritom odluke o korištenju sredstava što mu stoje na raspolaganju i preuzimajući rizik. Iza ove kićene rečenice koja, naravno, još ljepše zvuči na francuskome jeziku, stoji, u suštini, aktivnost koju Splićani zovu “tramakavanje”.

Poduzetnikom bi, dakle, trebalo smatrati gospodu koja s više ili manje uspjeha pokušavaju tržištu ponuditi proizvode koje oni sami nisu stvorili. Ta stara definicija do sada je revidirana mali milijun puta. Osim špekulanata i trgovaca, ona danas obuhvaća i ljude iz proizvodnog sektora, male obrtnike baš kao i krupne industrijalce.

Naravno, najamni radnici - bez obzira na visinu primanja - tu se nipošto ne računaju, nego samo osobe koje vode poslovanje određene tvrtke i pristaju na tržišne rizike. Kojoj god se definiciji na posljetku priklonili, zaključit ćemo kako ona pokriva (pre)široko polje zapravo neusporedivih aktivnosti. I Derek Trotter, i Steve Jobs, i Željko Kerum, i Ivica Todorić, i milijuni drugih manje ili više vičnih tramakavanju imaju pravo zakloniti se iza titule enterpreneura.

Uostalom, koliku površinu taj časni naslov obuhvaća, svjedoči i retorika koja se udomaćila u crnim kronikama naših novina. Gospodu koja se sumnjiče za najteža kaznena djela, ali im još nije presuđeno, pa ih ne smijemo gurati u kategoriju kojoj nesumnjivo pripadaju - naime, šljama - uvriježilo se zvati “kontroverznim poduzetnicima”.

Naznačena širina jest i razlogom što sam na ljude koji se deklariraju kao poduzetnici uvijek gledao s podozrenjem. Mome uhu ne smeta čuti da je netko veletrgovac živežnim namirnicama, proizvođač tableta (računalnih ili farmakoloških, svejedno), nakladnik ili filmski producent, ali se instantno naježim kad mi sugovornik kaže da je, božemiprosti, poduzetnik.

Ta riječ koja se od ekstenzivne uporabe ispraznila od svakog praktičnog značenja meni - kao ni bilo kome drugome - više ništa ne može reći o obrazovanju ili zanimanju određene osobe. Dapače, umjesto da nam otkrije pojedinosti iz radne biografije dotičnoga, ona češće funkcionira kao neka vrsta smokvinog lista koji zaklanja odsutnost bilo kakve karijere. Kako se kod nas u minula dva desetljeća silno umnožio broj ljudi bez konkretne profesije, poduzetnika imamo kao u priči.

Plodovi njihova tramakavanja toliko su, međutim, jadni da je s vrhova vlasti lansirana inicijativa kojom se u nastavne programe srednjih škola želi uvesti program biznis-edukacije. Osim što je istaknuta želja da se kod mladih “podigne svijest o važnosti poduzetništva za sve sfere života” te naznačena potreba njihova “upoznavanja s osnovama poduzetništva”, malo što je rečeno o naravi novoga predmeta.

Kako biznisa ima koliko ti duša hoće - jer dok neki cijepaju drva, drugi cijepaju atome - a svaki ima svoje brojne i neusporedive specifičnosti, potpuno je nejasno o čemu bi to siroti profesori trebali palamuditi zbunjenim klincima i tko je uopće kvalificiran za tako odgovornu zadaću. Nastavnici bi trebali raspolagati upravo renesansnom širinom da bi klince uputili u misterij pokretanja informatičkih tvrtki, podizanja tvornica za preradu lakih metala, osnivanje farmi za uzgoj činičila ili tvrtki za dostavu toplih sendviča i pizza.

Sve i kada bismo mogli zamisliti takvoga genijalca, sveznadara koji se s lakoćom može šaltati s terena, recimo, nanotehnolgije do sektora pečenjarstva, on teško da bi prihvatio raditi za prosvjetnu crkavicu. Prije ga mogu zamisliti kao prevažnu čunku u kojoj fensi-šmensi konzalting tvrtki. Fond znanja koja stoje ispred tisuća poduzetničkih inicijativa nepregledan je i samim time izmiče svakome kurikulumu. Konačno, sve i kada bi se učenici nekim čudom mogli pohrvati s tako obimnim programom, ne bismo dobili nikakvo jamstvo procvata našeg poduzetništva.

Jer, da bi itko opstao na ćudljivoj vjetrometini tržišta, potrebno je, prije svega, da ima ono neuhvatljivo nešto: talent, žicu, filing, mot... Na uspjeh mogu računati samo oni kojima je umijeće tramakavanja upisano u DNK: ta se vještina ne da naučiti, s njom se povlaštena manjina rađa, a drugima dovijeka ostaje tek sanak pusti. Sve to vodi nas, pak, neizbježnom zaključku: naša vlada opet pokušava riješiti jedan problem (jadno stanje poduzetništva) proizvodeći drugi (novi nered u ionako izmučenoj prosvjeti).

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska