Novosti Hrvatska

junak

Nicholas Gray: Da nisam sačuvao Peruču, izginulo bi 20.000 ljudi

junak

Mark Nicholas Gray ponovno na brani: pozvan je na obilježavanje 20. godišnjice akcije ‘Peruča’

Nakon nešto više od mjesec dana mojeg sudjelovanja u UNPROFOR-ovoj misiji u Hrvatskoj, našao sam se kao čovjek u vrlo teškoj situaciji. UN je zahtijevao da se ne miješamo, zahtijevao je našu potpunu neutralnost kako nas ni srpska ni hrvatska strana ne bi mogle optuživati za pristranost. Uvidio sam da je UN takvoj svojoj politici podredio živote građana, ljudi koji su živjeli nizvodno od brane Peruča.

U takvim okolnostima ja sam svjesno prekoračio ovlasti. U kolovozu 1992. godine oslobodio sam mehanizam koji je držao preljevnu ustavu brane, takozvane klapne, ona je pala u donji položaj i voda iz prepunog jezera potekla je u rijeku Cetinu. Učinio sam to dok su na brani bili Srbi, pred njima... Nisam razmišljao o vlastitoj sigurnosti. U sličnim okolnostima ponovno bih učinio isto.

Ovo nam je u ekskluzivnom razgovoru za “Slobodnu Dalmaciju” izjavio kraljevski marinac Mark Nicholas Gray iz Velike Britanije, vojni promatrač UNPROFOR-a na Peruči, koji je najzaslužniji što je u trenutku srpskog miniranja brane vodostaj jezera bio za pet metara niži od maksimalnog koji su Srbi, dok nisu napustili branu, uporno održavali. Tim činom u to vrijeme 26-godišnji bojnik iz sastava Kraljevskih marinaca onemogućio je najveći genocid u pokušaju na tlu Europe nakon 2. svjetskog rata. Kada su Srbi 28. siječnja 1993. godine minirali branu, nastali su krateri upravo u razini vode u jezeru.

Zatrpavanjem tih kratera u koje je nadirala voda iz jezera i kontroliranim ispuštanjem vode iz akumulacije u Cetinu, angažirani inženjerci HV-a, HEP-a te brojne civilne tvrtke i pojedinci spasili su branu od rušenja. Da Gray nije srušio preljevnu ustavu i smanjio vodostaj jezera za pet metara, nitko ne bi uspio spasiti branu od erozivnog samouništenja. O posljedicama se može samo zamišljati. Životno je bilo ugroženo više od 20 tisuća civilnih građana nizvodno, a vodena bomba od 540 milijuna kubika vode pomela bi sve pred sobom i izmijenila krajobraz u dolini Cetine.

Mark Nicholas Gray, od prije nekoliko dana umirovljeni pukovnik Kraljevskih marinaca Velike Britanije, stigao je u Sinj na ovonedjeljno obilježavanje 20. obljetnice oslobađanja Peruče, u okviru čega će mu predsjednik RH dr. Ivo Josipović uručiti visoko državno odličje kneza Domagoja s ogrlicom.
S Grayem smo razgovarali o njegovoj polugodišnjoj misiji u Hrvatskoj. Evo njegove priče.

– S 22 godine završio sam studij i postao profesionalni vojnik, kraljevski marinac. Krajem 1991. godine bio sam angažiran u Iraku, početkom 1992. u Sjevernoj Irskoj, a u srpnju 1992. godine došao sam u Hrvatsku kao vojni promatrač u sastavu UNPROFOR-a. Nakon jednotjednih priprema u Zagrebu, s timom od osam promatrača multinacionalnog sastava došao sam na sinjsko područje. Dobili smo zadaću doznati što se zapravo događa u Južnom sektoru UNPROFOR-a i o tome podnijeti izviješće UN-u.

Smjestili smo se u Košutama, ustanovili ured i uspostavili kontakt sa sinjskom 126. brigadom i njezinim časnikom za vezu Vlatkom Bandalom. Odmah nakon upoznavanja časnik Bandalo mi je rekao da se moram što prije upoznati s Joškom Macanom, direktorom HE Peruča. Već sljedeći dan Macan je došao k meni. Uspostavili smo komunikaciju na dnevnoj razini, sastajali se i razgovarali doslovno svakodnevno.

To je bilo u srpnju 1992. godine, neposredno nakon dolaska Vašeg tima na sinjsko područje?

– Da, već u prvom tjednu. U međuvremenu je, na osnovi političkih pregovora, odlučeno da Srbi moraju napustiti branu i prepustiti je snagama UN-a. Na molbu Joška Macana ja sam svakodnevno mjerio vodostaj jezera i dostavljao mu o tome podatke. U tim kontaktima Macan mi je kazao kako se sumnja da je brana minirana. Pitao sam o tome Srbe, ali mi nikada nisu dali odgovor. Došao je dan odlaska Srba s brane. Ja sam ih morao ispratiti. Formirali smo kolonu vozila i krenuli na sjevernu stranu, prema Biteliću. U blizini brane na cesti je bio zapaljeni tenk. Ja sam ga obišao svojim terenskim vozilom.

Prvo srpsko vozilo iza mene prilikom obilaženja tenka naišlo je na protutenkovsku minu. Vidio sam vozilo i ljude u njemu kako lete u zrak. Poginula su sva trojica. Srbi su bili bijesni na mene, UN, Hrvate, sve... Tada sam ih čuo kako međusobno govore da je brana minirana i da bi je trebalo dignuti u zrak. Kako nisam dobro poznavao jezik, nisam bio siguran što su zapravo rekli. Uz kašnjenje zbog nesretnog slučaja s minom, Srbi su toga dana ipak napustili branu koju su preuzeli pripadnici kenijskog bataljuna UNPROFOR-a. Sljedećih dana, dok nije interveniralo naše zapovjedništvo iz Zagreba, bilo mi je teže s Kenijcima nego sa Srbima.

Prije odlaska Srba s brane Vi ste srušili klapnu i voda je iz jezera potekla u rijeku Cetinu. Kako ste to učinili?

– Bilo je to u kolovozu, nešto više od mjesec dana nakon dolaska našeg tima na sinjsko područje. Joško Macan u svakodnevnim kontaktima bio je nevjerojatno uporan u tumačenju opasnosti od prevelikog vodostaja jezera. Doslovno mi je visio na vratu, svakodnevno. Uvjerio sam se da je njegova priča realna, da mi kazuje istinu o posljedicama u slučaju rušenja brane. Shvatio sam da bi u slučaju većih kiša brana mogla popustiti i srušiti se. Morao sam spriječiti tu opasnost. Macan mi je na nacrtu pokazao kako se oslobađa osigurač na mehaničkom mehanizmu za spuštanje i dizanje klapne, jer zbog nedostatka struje nije radila hidraulika.

Kako ste konkretno oborili klapnu?


Gray (drugi slijeva) s ekipom HRT-a koja o njemu snima dokumentarac
– Kako sam svakodnevno dolazio na branu, srpski vojnici su me poznavali. Toga dana dvojica srpskih vojnika bila su uz mehanizam. Njihovu oficiru sam rekao da spusti ustavu. Odbio je. Pokušao sam sljedećeg dana. Ponovno neuspješno. Trećeg dana vidim dva vojnika koju čuvaju ustavu kako leže u hladu.

Ja sam, ništa im ne govoreći, došao do mehanizma, izvukao osigurač i ustava je počela padati. Oni su skočili, počeli na mene vikati, prijetiti... Pozvali su oficira. On je odmah došao i zapovjedio im da zaustave spuštanje klapne. Nisu se usudili jer bi im zbog pritiska vode ustava i mehanizam otkinuli ruke. Nakon desetak minuta ustava je bila oborena, a iz jezera je u rijeku istjecalo oko 270 kubika vode u sekundi. Srbi su odmah ručno vrteći mehanizam ustavu počeli dizati. Ja sam otišao s brane.

Jesu li podigli ustavu?

– Jesu. Došao sam sutra na branu i vidio ustavu podignutu. Rekli su mi da su je preko ručnog mehanizma dizali više od sedam sati. Ja sam opet, ništa im ne govoreći, oslobodio osigurač i ustava je ponovno pala.

Kako su reagirali Srbi?

– Bili su bijesni. Prijetili su, ali ja sam ponovno otišao s brane.

Jeste li tada bili svjesni da ste riskirali život?

– Nisam. Nisam o tome razmišljao. Bilo mi je važno spriječiti katastrofu zbog rušenja brane.

Kada ste se uvjerili da je brana minirana?

– Tjedan-dva nakon odlaska Srba s brane. Početkom rujna, kada smo urazumili Kenijce. Bilo mi je važno utvrditi je li postavljen eksploziv u kontrolnoj galeriji brane i ako jest, može li se detonirati daljinski. U pregled galerije krenuo sam s kolegom Carlosom Maasom, članom našeg tima iz Čilea koji je bio inženjerijski ekspert. Polomili smo lokot na ulaznim vratima galerije. Ušli smo vrlo oprezno bojeći se mina iznenađenja.

Hodali smo u mraku u bojazni da su Srbi postavili detonatore osjetljive na svjetlost. U dubini galerije naišli smo na veći broj drvenih kutija. Carlos je odlučio upotrijebiti crveno baterijsko svjetlo. Ja sam se, u strahu, skrio iza njega. Prebrojili smo 17-18 drvenih kutija. Na svima je žutom bojom ćirilicom pisalo “UDAR”. Bio sam prestravljen. Izišli smo van i detaljno pregledali postoji li kakav daljinski detonator. Ništa nismo pronašli. Odmah sam napisao izvješće i poslao UN-u da je brana minirana, ali da se eksploziv ne može detonirati na daljinu već jedino ako se Srbi vrate na branu.

U listopadu ste otišli sa sinjskog područja na kninsko?


– Da. Dobio sam zadaću da preuzmem poslove obavještajne službe UN-a na području Knina. Tu me zatekao početak akcije HV-a na Maslenici. U UN-u je bila totalna panika. Ja sam iz Knina poslao izvješće zapovjedniku UNPROPFOR-a, indijskom generalu Satishu Nambiaru u Zagrebu. Potom sam došao u Zagreb razdužiti se jer je moja misija u Hrvatskoj završavala. Nambiar me pita što se to događa na Maslenici. Ja mu kažem: Ako mi dadeš automobil, otići su dolje i donijeti izvješće.

Na to mi je Nambiar bacio ključeve od automobila na stol i rekao: Idi. S još jednim kolegom kroz takozvanu RSK došli smo do zapovjedništva srpske vojske na Maslenici. Vidio sam da su u panici. Dopustili su mi da idem na vatrenu liniju. Bio je to nevjerojatan doživljaj. Sa srpskih položaja vidio sam kako prema nama ide hrvatska pješadija. Srbi su u njih pucali iz tenkova, ali Hrvati su išli naprijed. Vidio sam da se Srbi spremaju pobjeći.

Vratio sam se u Zagreb i s kolegom pisao izvješće Nambiaru puna četiri sata. U izvješću sam ga upozorio da bi Srbi mogli minirati branu. Rekao sam generalu da zapovjedi Kenijcima da ni pod koju cijenu ne smiju napustiti Peruču. To moje izvješće Nambiar je poslao Vijeću sigurnosti UN-a. Dijeleći moje mišljenje o Kenijcima, kojima nisam vjerovao, general Nambiar je zapovjedio kanadskom bataljunu da ide na Peruču. Ja sam 26. siječnja odletio iz Zagreba u London. Kanađani na branu nisu došli. Došli su Srbi, potjerali Kenijce i minirali branu. Nisu je uspjeli srušiti. Ponosan sam na svoju ulogu u tome što rušitelji nisu uspjeli.

Gdje ste bili u trenutku miniranja brane, 28. siječnja 1993. godine?

– U svojem dnevnom boravku u Velikoj Britaniji.

Kako ste doznali da je brana minirana?

– U vijestima na TV-u. Bio sam ljut, bijesan, jer se moglo spriječiti.

Nakon nekoliko dana ponovno ste se pojavili na brani. Zašto?

– Dva dana nakon miniranja zazvonio mi je telefon. S druge strane bio je Bryan Sparrow, ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u Hrvatskoj. Veli da je na brani s časnikom Bandalom koji mu je ispričao o mojoj ulozi i dao mu broj mojega telefona. Pozvao me je da dođem pomoći. Ubrzo su me nazvali iz Ministarstva obrane. Rekli su mi da odmah idem na Peruču. Kao vojnik, izvršio sam zapovijed.

Toni Paštar
Snimio Nikola Vilić/cropix

Blistava vojna karijera

Kraljevski marinac Mark Nicholas Gray ima blistavu vojnu karijeru. Osim u Hrvatskoj bio je u Iraku, Sjevernoj Irskoj, Bejrutu, Somaliji, Afganistanu, Nikaragvi i u SAD-u u Pentagonu. Zvijezde mu nisu bile naklonjene da postane general. Možda i zbog prekoračenja ovlasti na Peruči.

Visoko hrvatsko odličje kraljevskom marincu

Obilježavanje 20. obljetnice akcije “Peruča” održat će se danas (u nedjelju) u organizaciji Udruge “Vetarani 126. brigade HV-a Sinj” uz spomenik Anti Buljanu, kod Šumarskog doma, s početkom u 10.50. Najavljen je dolazak predsjednika RH dr. Ive Josipovića koju će Grayu uručiti visoko državno odličje, ministara Ante Kotromanovića i Predraga Matića, župana Ante Sanadera i drugih.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last