Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Politizacija opća, ‘pao’ samo don Ivan

 jučer, danas, malo sutra

/Tom Dubravec / CROPIX

Skrušeno priznajem, nikada nisam dijelio masovnu opčinjenost likom i djelom don Ivana Grubišića. Govoreći sasvim načelno, za to su postojala barem tri ozbiljna razloga. Prije svega, nisam siguran da je oholost baš smrtni grijeh, kako ga karakterizira kršćanska moralka, ali je, izvan svake sumnje, vrlo neugodna karakterna osobina. A kolika je taština splitskoga ražalovanog svećenika, može se čak i vrlo precizno izmjeriti: dovoljno je na hrpu staviti sve knjižice u kojima je dao iznova tiskati intervjue što ih se tijekom godina velikodušno nadavao različitim medijima.

Potom, nikada nisam puno držao do gospode kojoj trebaju desetljeća da bi progledala pored zdravih očiju. A njemu je skoro i pola stoljeća svećeništva bilo malo da shvati kako stvari stoje u Crkvi. Na posljetku, nimalo mi ne imponiraju ljudi cijepljeni od bilo kakvog osjećaja lojalnosti prema poslodavcu. Jer, tući ruku koja te hrani nije samo nepristojno, nego i kukavički: ako već držiš da oni iznad (ili uz) tebe zaslužuju gnušanje i prezir, zašto uporno želiš ostati u njihovu društvu?!

Možda sam cjepidlaka i prznica, ali ne mogu si pomoći. Za razliku od pretežnoga dijela naše libertinske javnosti koja u don Ivanu Grubišiću i nadalje razabire moralnu vertikalu. A možda je svemu ipak krivo moje slonovsko pamćenje. Dobro se, recimo, sjećam kako je njegova Hrvatska akademska udruga prvo priznanje pod pompoznim imenom “Osoba dijaloga – osoba godine” 1995. godine dodijelila Vinku Nikoliću, pjesniku koji je našu književnost zadužio, uz ostalo, i djelom “Ustaška majka nad grobom sina mučenika”, čiji stihovi poručuju: “Prosti, sine, ne zamjeri majci svojoj/što svog doma voli više nego svoje dijete/Nek sad pokoj bude uspomeni Tvojoj/a iz Tvoje krvi nek se rode nove čete!”

Ni tada, baš kao ni danas, ništa dijaloško nisam razabirao u patetičnom ustaškome liriku kojemu se pod stare dane možda i potkrala poneka pomirljiva fraza, ali ne i pokajnička gesta. Ni tada, baš kao ni danas, nisam vjerovao da čovjek koji honorira naci-propagandista može u ovoj zemlji širiti prostore slobode.

Političke ambicije Crkve

Prije godinu dana, nakon što je Crkva objavila odluku o Grubišićevoj suspenziji, mnogi novinski komentatori do čijeg pisanja inače držim požurili su stati u obranu neposlušna svećenika. Tu vrstu gorljivosti, moram priznati, nisam najbolje razumio. Ljudi koji su do tada zdušno branili princip kako se (bilo koja) vjerska zajednica ne bi smjela uplitati u dnevnu politiku, najednom su promijenili ploču. Čovjeku čije vrijednosti dijele, benevolentno su dopustili paralel-slalom između oltara i politike, što, sasvim sigurno, ne bi pozdravili da je u pitanju bio koji duhovnik desničarske inspiracije.

Ako tih dana nisam vidio nijedan razlog za pridruživanje kampanji kontra Crkve, danas pak ne razabirem nijednu prepreku za novo otvaranje starog prijepora. Naime, u minulih dvanaest mjeseci Kaptol se pozicionirao kao jedina ozbiljna politička oporba vladajućoj garnituri: počelo je sa žučljivom raspravom o zdravstvenome odgoju, a do danas se prelilo u niz drugih sfera javnoga života. Do kojih su razmjera narasle političke ambicije Crkve, dovoljno svjedoči podatak da je u zadnjem broju “Glasa Koncila” publicirano čak deset članaka koji se bave sukobom na relaciji Kaptol - Banski dvori.

U situaciji kada svećenstvo s mnogih predikaonica, ali i novinskih stranica te televizijskih ekrana, izriče poruke koje bi htjele demontirati sustav, čak i po cijenu dramatičnih društvenih previranja zaklonjenih “olujnim” šiframa, u najmanju je ruku smiješno ustrajavati na odluci da se Grubišića drži podalje od sakristije. Ako se njegovo uporno, a za neke i drsko, ustrajavanje na političkom angažmanu, prije dvanaest mjeseci možda i moglo držati nedopustivom iznimkom, danas je masovno prihvaćeni standard.

Biskupi, međutim, ne pokazuju ni najmanji interes da principe testirane na splitskome svećeniku s jednakom dosljednošću provedu i na primjerima niza drugih osoba s kolarom, koji ne mogu suspregnuti izvanoltarske ambicije. A kako i bi kada se visoki prelati sâmi nalaze u prvim redovima političke borbe za drukčiju, naravno, tajmanom okađenu Hrvatsku.

Ako je itko imao bilo kakvih iluzija, one su ovih dana brutalno raspršene: suspenzija Grubišića nije se dogodila radi obrane bilo kakvih principa, ponajmanje onoga o potrebi odvajanja Crkve od državnih poslova, nego samo radi obrane političkih i svjetonazorskih stajališta kojima je on predano i dosljedno udarao kontru.

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 7FirstPrevious[1]234567Last