Skrušeno priznajem, nikada nisam dijelio masovnu opčinjenost likom i djelom don Ivana Grubišića. Govoreći sasvim načelno, za to su postojala barem tri ozbiljna razloga. Prije svega, nisam siguran da je oholost baš smrtni grijeh, kako ga karakterizira kršćanska moralka, ali je, izvan svake sumnje, vrlo neugodna karakterna osobina. A kolika je taština splitskoga ražalovanog svećenika, može se čak i vrlo precizno izmjeriti: dovoljno je na hrpu staviti sve knjižice u kojima je dao iznova tiskati intervjue što ih se tijekom godina velikodušno nadavao različitim medijima.
Potom, nikada nisam puno držao do gospode kojoj trebaju desetljeća da bi progledala pored zdravih očiju. A njemu je skoro i pola stoljeća svećeništva bilo malo da shvati kako stvari stoje u Crkvi. Na posl...
