Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Kratki stečaj revolucionarne prakse

Vlaška posla

Foto: REUTERS

Kao opis velike živčane uznemirenosti na korak do nasilja, u splitskom govoru, najviše zahvaljujući pokojnom Miljenku Smoji, postoji fraza “bombe, rašpe, livorveri”. Upotrebljavamo je rado i često jer zvuči trknuto i opičeno, jer kako bi netko mogao prijetiti prolijevanjem krvi, a spominjati nešto tako bezazleno kao što je rašpa.

Dapače, mnogi će kazati “bombe, rašpe, livorveri”, a da pravo i ne znaju otkud se turpija našla u arsenalu oružja. No, ona to zaista jest bila u danas zaboravljenom atentatu talijanskog anarhista Luigija Luchenija na Elizabetu Austrijsku. Tanka rašpa koju je 1898. jedan bezumnik zabio u prsi obožavane carice Sisi tako je ushitila gladnu splitsku sirotinju da još živi u našem jeziku, premda je u međuvremenu propala i Austro-Ugarska i tri države nakon nje.

Ubojstvo na Ženevskom jezeru, zanimljivo, spominje se na još jednom mjestu u našoj književnosti, u Andrićevu klasiku “Na Drini ćuprija”, kad čaršijska djeca izazivaju nekog Pjetra Solu, majstor-Peru, kako ga zovu, malenog i plašljivog Talijana, jedinog takvog u Višegradu. “Lukeni!” viču za njim mangupi, a majstor-Pero zasramljeno ubrzava korak. Džaba mu je govoriti da nema veze sa zločinom svog sunarodnjaka, jer objašnjavanje i ispričavanje samo potiče da ga bjesomučnije zlostavljaju.

“Bombe, rašpe, livorveri” pojavili su se napokon prošlog tjedna ponovno u našem svijetu, spektakularno kako se te stvari već pojavljuju, s dvije zaglušujuće i razorne eksplozije u glavnom gradu. Policija ima osumnjičenika, a još jedan imbecil u Trogiru sam se javio da preuzme odgovornost za čin i za sada zapravo ne znamo što se dogodilo, imamo li posla s ozbiljnim teroristima ili redikulima.

Ove dvije kategorije i inače je katkad teško razlikovati. Ali, što god bilo, u atmosferi tjeskobe i paranoje koja je nastupila nakon miniranja pruge kod Stenjevca dobili smo približan uvid kako stvari izgledaju dođe li do prave revolucije, oružanog prevrata koji mnogi prizivaju.

Svijet je užasno mjesto

Takvi ljudi meni generalno nisu mrski. Štoviše, imam mnogo simpatija za mlade ljevičarske radikale, oni su u većini inteligentni, obrazovani, plemeniti i pošteni, a dijelom sam i njihov politički istomišljenik. Svijet u kojemu živimo zaista je užasno i sramotno mjesto i nužno ga je mijenjati, učiniti pravednijim, izjednačiti socijalne šanse, premostiti duboke i široke provalije između nastrano bogatih i odvratno siromašnih.

Ipak, u ovakvom razmišljanju ima jedna točka u kojoj ja zgranuto zakočim, a ovi mladići i djevojke poneseno nastavljaju. To je revolucija.

Nešto me, iskreno, i živcira olakost kojom oni izgovaraju tu imenicu. “Revolucija je čin nasilja”, kazao bi Mao, a on je, vjerujte, znao kako se to radi. A što ovi klinci znaju o tome? Gledam ljevičarske pametnjakoviće, koji zbog nečega nose šalove i u zatvorenom, i ni jedan mi ne izgleda kao da se u životu ozbiljno potukao. Ako i znaju nešto o tučnjavi, to je zato jer su bili žrtve razrednog nasilnika.

Koliko bi oduševljenih komunista i anarhista zaluđenih Žižekovim intelektualnim ekshibicionizmom uistinu imalo petlje pucati u takozvanu kapitalističku svinju ili joj, na primjer, zabiti turpiju u srce? Ma dajte, da krene tarapana, te bi grlobolne neomarksističke štreberčiće prve isprepičkali.

I ne mislim ih ovime uvrijediti. Upravo suprotno, priznat ću da sam i sâm takva osoba. Srce mi se zaustavi, totalno se oduzmem pred nasiljem i ne sramim se to priznati jer je to normalna reakcija. Normalno je usrati se od bombi, rašpi i revolvera jer bombe, rašpe i livorveri pripadaju drugačijem soju ljudi. Oni su ili sociopati bez savjesti ili naprosto retardi poput trogirskog komandira Šamila, koji je u maskirnom prsluku pozivao na teror preko YouTubea.

Radije reakcionarni gad

Pod tjemenom lubanje mora vam nešto biti krivo spojeno da biste bombom raznijeli prugu ili banku ili poslovni toranj ili što već izaberete za svoj neprijateljski cilj.

Tko planira revoluciju mora, upravo kao drug Mao, bezobzirno uračunati da će određeni broj nevinih, pa i djece, ostati beživotno ležati pod ruševinama, a ja, oprostit ćete, nemam želuca za to. Radije ću ostati slabić, reakcionarni gad, liberal, buržuj, sluga krupnog kapitala, you name it.

Da krenu stradavati nedužni, ja bih se sklupčao i poput onoga Andrićeva majstor-Pere bespomoćno zajecao:
“Stid me, stid me, u oci nikom ne mogu da pogledam.”

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Hrvatska