Novosti Hrvatska

ČETVRT STOLJEĆA NAKON TRAGEDIJE

Krivac za smrt troje mladih Splićana i dalje mirno šeta gradom

ČETVRT STOLJEĆA NAKON TRAGEDIJE

Kad se srušio Berlinski zid - nemojte samo reći da se ne sjećate ili da ne znate o kakvom zidu se radi - promijenio se čitav svijet. Ovaj naš, veliki svijet, svijet kakav smo poznavali do studenog 1989. godine, smrvljen je skupa sa zadnjom ciglom iz toga golemog, 165 kilometara dugog zida.

Kad se srušio splitski zid - ne morate se pravdati, vjerujemo vam da se ne sjećate i da ne znate o kakvom zidu se radi - nije se promijenilo ništa. Ovaj naš, mali svijet, svijet kakav smo poznavali do siječnja 1988., ostao je isti - truo, crvljiv i kužan - a to što su ispod 360 tona betona, ispod zida dugog 15, a visokog osam metara, bila izgubljena tri mlada života i smrvljene tri obitelji na pragu najljepših dana, nikoga nije bilo briga.

Novac ne može izbrisati tugu

- Iskreno, iznenadili ste me. Ne mogu vjerovati da obitelji nastradalih nisu dobile nikakvu odštetu - dočekao nas je odvjetnik Vinko Ljubičić. A on se, priznaje mu i konkurencija, razumije u crninom presvučene parnice. No, obiteljima Glavica, Miloš i Filipić nije bilo do novca i sudovanja. Njihovo blago, njihova Ljubica, njihov Marin i njihova Andrea, pokopani su na Lovrincu. A to je tuga koja se nikakvim novčanicama prebrisati ne može. - Niti smo kakvu odštetu dobili niti smo je tražili. Što će nam?!

U parama nema sreće, a još manje utjehe - govori majka pokojne Andree, naše kolegice, novinarke gradske rubrike koja je tog kišnog prijepodneva na Visokoj čekala autobus koji će je prebaciti do posla. Do “Slobodne”. Andrea Filipić imala je 21 godinu, Marin Miloš 22, a Ljubica Glavica 28. U izdanju Slobodne Dalmacije od 6. siječnja, dva dana poslije urušavanja zida, objavljeno je kako je Andrea krenula na posao, da se Marin uputio na POŠK-ov bazen, dok je Ljubica baš taj ponedjeljak odabrala kako bi cipele odnijela na popravak postolaru. - Bog je tako htio. Uzeo nam je kćer na surov način, ali u mom srcu ipak nema mjesta za ljutnju.

Baš kao ni za zaborav. Premda nikada nismo doznali tko je kriv za nesreću, premda su svi optuženi bili oslobođeni, ne želim se stavljati u ulogu suca. Neka krivcima, jer oni sigurno postoje i s tom krivnjom moraju živjeti, Bog dade zdravlja, a mojoj obitelji, kao i obiteljima ostalih nastradalih, snage da izdržimo - kazuje nam Branka Filipić. Za rušenje zida u tadašnjoj Končarovoj ulici, današnjoj Poljičkoj, o čemu i dalje svjedoči betonski batrljak s prijetećim nadvožnjakom, na optuženičku klupu sjeli su projektant Fedor Šibenik, rukovoditelj gradilišta Željko Vujević, nadzorni inženjer Ivo Trumbić, te rukovoditelj izgradnje Petar Šimičić.

Stručni vještaci pod prisegom su potvrdili kako su pri gradnji zida - a 1983. godine izgradila ga je tvrtka “Konstruktor” - učinjeni krupni propusti: armatura nije bila postavljena u skladu s projektnom dokumentacijom, umjesto čeličnih mreža ugrađene su šipke, dok propisani drenažni sloj tucanika uopće nije bio postavljen. Materijal nužan za stabilnost - 25 godina poslije to slobodno možemo kazati - bio je pokraden, pa je i zid kad-tad morao pasti. Sudbina je htjela da padne 4. siječnja 1988. godine u 11 sati i 10 minuta. I to na cestu koja nikada nije dobila uporabnu dozvolu. Krivci, međutim, nisu bili kažnjeni.

Četvorica optuženih pravomoćno su oslobođena, a neki od njih i danas se bave građevinom. - Odakle vam moj broj?! Nemojte se ljutiti, ali na tu temu ne želim razgovarati, sud je odavno rekao svoje - kratko nam se javio inženjer Šimičić. Odvjetnik Ljubičić bio je vježbenik u timu koji je branio projektanta Fedora Šibenika. Čovjeka koji je, a prema svjedočenju Marinove majke Marije to je bilo jasno i obiteljima žrtava, bio nevino pritvoren.

- Suđenje je bilo farsa jer su svi optuženi bili nevini, dok pravi krivac za pad zida, čovjek koji je morao znati za krađu materijala, nikad nije odgovarao. Godinama poslije nesreće sretala sam ga po gradu i uvijek bi od mene okretao glavu - ističe Marija Erceg, dodajući kako tog čovjeka, koncem osamdesetih očito jako moćnog, neće imenovati jer ne želi otvarati staru ranu.

Težak teret na leđima

Njezin Marin i Andrea bili su veliki prijatelji. Marin je bio vaterpolist, a tog 4. siječnja u 11 sati i 10 minuta čekao je autobus koji ga je trebao odvesti do kolega POŠK-ovaca kako bi zajedno proslavili rođendan. Marinov 22. rođendan. Sreli su se na stanici, a Marin je, kao dobro odgojeni mladić, odbio ući u prvi autobus kako Andreu, kojoj ta linija nije odgovarala, ne bi na kiši bez kišobrana ostavio. Drugi autobus nisu dočekali. Baš kao što ni njihovi roditelji nisu dočekali sućut države. Nebitnoga imena.

- Odšteta me nije zanimala, bol je bila prevelika da bih razmišljala o novcu. A i danas me za novac nije briga. Bog je na moja leđa stavio veliki teret i ja ga sve ove godine nosim trudeći se da ne pokleknem - zaključuje Marinova majka. Nakon pada splitskog zida građevinare i građane uhvatila je panika: tko zna koliko je još zidova bez armature nasađeno; tko zna koliko je još privatnih kuća od ukradenoga materijala sazidano. U strahu od novih žrtava sljedećih mjeseci su se tako diljem istočnosplitskih nakaznih kvartova nalijevali betonski podupirači, ojačavali su se i zdravi i nakrivljeni zidovi, dopunjavali i puni i šuplji temelji. Donesena je politička odluka da više niti jedan zid ne smije pasti. Onaj berlinski se ne računa.

VINKO VUKOVIĆ
SNIMIO DUJE KLARIĆ/CROPIX

TRENUCI OČAJA Ja sam Andreinoj obitelji kazala da im je kći poginula


Ako je odveć patetično, neka mi oprosti surova profesija, napisao je naš kolega Mladen Krnić u tekstu posvećenom našoj mladoj kolegici Andrei Filipić koja je izgubila život pod betonskim blokom na autobusnoj stanici na Visokoj, jer je patetika u trenutku tako teškom kao što je bio onaj kad smo primili vijest o njezinoj smrti – dopuštena.

Andrea je bila 21-godišnja studentica koja je nekoliko mjeseci ranije započela suradnju u Gradskoj rubrici “Slobodne”, lijepa, predivne kose, vedra, kakva mladost u pravilu i jest. Zbližile smo se lako, bila je voljna učiti i ni jedan zadatak joj nije padao teško osim pisanja vremenske prognoze, jer je sa smijehom govorila kako joj je mrska ta riječ. Čekali smo je i to jutro na poslu i čudili se kako kasni jer joj to nije bio običaj.

U redakciji je vladao nemir jer je stigla vijest o tragediji u Končarovoj ulici - srušio se zid i pod njim su ostali ljudi. I dalje smo čekali, a onda su počele sumnje. Andrea živi na Mertojaku. Je li ona bila na toj autobusnoj stanici? Počeli smo zvati znance koji su rekli da nije sigurno jer uvijek ide drugom stranom. Ali jest, bila je. To jutro prvi je put odlučila autobus uhvatiti na kobnoj stanici. Prepoznao ju je fotoreporter Jadran Babić i javio nam u redakciju, a onda je trebalo smoći snage i javiti obitelji.

U grupi odabranoj da ode kod obitelji sam bila i ja, jer, lakše je da pred užasnute roditelje stane netko blizak. Trenutak pred vratima njihova stana pamtim kao jedan od najtežih u životu. Nekoliko godina poslije opet me sudbina vratila toj bolnoj epizodi jer sam kao novinarka Crne kronike pratila suđenje optuženima za loše izvedene radove na potpornju koji su uzrokovali pogibiju troje ljudi. Sva suđenja koja imaju veze s nečijim stradanjem prati snažan emotivni naboj, ali ovo je, barem meni, bilo posebno teško.

S jedne strane ožalošćene obitelji, s druge obitelji i odvjetnici optuženih koji su tvrdili da se sudi “drugoj postavi” i da pravi krivci nisu među optuženima. Suština optužbe bila je da u golemi zid nije ugrađena potrebna armatura, da su mjesto čeličnih mreža ugrađene šipke i to na spojnici između temelja i zida gdje je najveće opterećenje.

Spominjalo se i da je mimo projekta, iznad zida, probijen put “za nigdje” i stepenice prema Visokoj koje su vodile do kuće jednoga od moćnika iz tvrtke i da je zato potporanj loše izveden. Da su optuženi žrtve, a da pravi krivci nikad neće stati pred sud. Izgledalo je logično, a ne bi ni bilo prvi put. Ako je tako, onda svih ovih 25 godina nismo saznali svu istinu. I tko zna je li ona više važna!

N. BAKOTIĆ

Odštete od 220.000 do 250.000 kuna

•• Iznos odštete, tako barem tvrdi odvjetnik Vinko Ljubičić, nije teško izračunati. - Da su se obitelji poginulih odlučile na traženje naknade od države, takve bi sporove bez problema dobile. Riječ je, naime, o knjiškome primjeru odgovornosti čitavoga niza subjekata za jednu nesreću. Čudno mi je, pa čak i neobjašnjivo, što takvi postupci nisu pokrenuti, jer bi po roditelju dobiveni iznos, ako preračunamo u današnju valutu, bio oko 220.000 kuna, dok bi za djecu išao i do 250.000 kuna po djetetu - objašnjava Ljubičić.


Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last