Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Klub s usudom starog ‘imenjaka‘

 jučer, danas, malo sutra

Splićani su se kroz povijest različito dijelili: na ribare i težake, gospodu i sirotinju, narodnjake i tolomaše, fetive i vlaje... U mojoj generaciji važila je i podjela na škversku i Jugoplastikinu dicu. Ta dva privredna kolosa hranila su de facto cijeli grad, pa je nekako bilo logično razvrstavati se po kriteriju odakle ti u kuću stižu šoldi. Između klinaca “metalskoga i plastičarskog porijekla” nisu se njegovali antagonizmi. A kako i bi kada je lijep broj mališana dolazio iz miješanih brakova – od oca, primjerice, škverskoga cjevara, i majke, jugoplajine krojačice.

Moj “identitet” nije bio tako složen. Naime, svi prihodi kojima se hranila obitelj stizali su s Brodosplitovih navoza. Uostalom, polovicu jednoga dugog toplog ljeta i sâm sam proveo u brodogradilištu rastežući po betonskoj pisti kabele i sijekući ih na zadanu mjeru. Tada, naime, posla nije bilo samo za odrasle, nego i za dicu.

Tvrtka - sinonim regije

Unatoč činjenici što sam bio “škveraninom” do srži, čvrste niti vezivale su me uz tvrtku sa sjedištem na Brodarici, podignutu baš na mjestu gdje je početkom Drugoga svjetskog rata stajala tabla koja je namjernike upozoravala da izlaze iz Splita, odnosno ulaze u grad. Jer, ako me i nije hranila, Jugoplastika me je, kao i milijune drugih klinaca i njihovih roditelja samoupravljača, oblačila, obuvala, opskrbljivala rekvizitima za kućanstvo, igru, sport, hobije...

Vrijedi podsjetiti zbog mlađih generacija, odnosno “onih koji su se kasnije uključili”, kako bi to kazali televizijski komentatori sportskih ili drugih događaja u izravnome prijenosu, kako je tvrtka utemeljena davne 1952. godine kao skromni pogon za oblikovanje plastičnih masa i štancanje tekstilnih proizvoda. U četiri desetljeća narasla je, međutim, do impresivnih razmjera. Užežin raspada Jugoslavije zapošljavala je gotovo 13.000 radnika, imala godišnji prihod od 350 milijuna dolara, vlastitu trgovačku mrežu s 180 prodavaonica posijanih po cijelome teritoriju bivše države, te četiri golema robno-distributivna centra u Ljubljani, Sarajevu, Nišu i Skoplju. Tijekom godina surađivala je s vodećim svjetskim brendovima sportske odjeće i opreme, s Adidasom (za koji je, primjerice, godišnje proizvodila četiri i pol milijuna torbi!), Salamanderom, Rondinoom...

Tvornica, pak, autodijelova liferovala je proizvode za široku gamu modela, u rasponu od moskviča, lade i dacije sve do renaulta, citroena, volkswagena i fiata. Koliko je Jugoplastika značila za Dalmaciju, dovoljno svjedoči podatak da je imala dislocirane pogone u Sinju, Muću, Zadru, Benkovcu, Rogaču na Šolti, Starome Gradu na Hvaru, Visu, Makarskoj, Dubrovniku...

A onda je došla mlada demokracija... Prvo je stradalo ime tvrtke, svjetski poznat (i priznat!) brend čija je nepoćudna “južna orijentacija” toliko grebala po ušima tankoćutnih kvazidomoljuba da su brže-bolje iz rukava izvukli bezličnu etiketu Diokom. Nakon što su pokopali simbol, počeli su rasturati i samu materijalnu supstancu dojučerašnjeg kolosa. Od poslovnog imperija danas su ostale tek blijede uspomene.

Dok je Jugoplastika propadala u bezdan predatorske tranzicije, nitko nije podizao glas, pokušavao apelirati na zdrav razum, nije se zazivala stara slava niti nudili programi novog uzleta. Ronjalo se, doduše, naširoko i uporno, ali diskretno, sotto voce, sve u strahu da se grintavost ne bi slučajno protumačila kao antipatriotsko držanje. I dok se običan svijet potiho zgražao, grad i država, u paketu sa svim institucijama poretka, nijemo su pratili propadanje.

Glas za preporod

Zašto vas, međutim, gnjavim podsjećanjem na tu staru i mučnu priču? Naprosto zato što me umorila ova višetjedna trakavica kojom se odbrojavalo do žuđenoga spasa ili konačne propasti košarkaškoga kluba koji je desetljećima nosio Jugoplastikino ime. Da se razumijemo, kada bi moj glas išta značio, i sam bih radosno podigao ruku za preporod kolektiva s Gripa, koji pod novim vodstvom uistinu nudi opipljivu viziju održivog – ako ne razvoja, a ono bar – opstanka nekoć velikoga kluba. Uostalom, ako je itko iz sportskoga miljea pokazao duboko razumijevanje i iskrenu sućut prema žrtvama tranzicije, onda su to upravo Vujičić i družina (šifra: Pipi).

Pa ipak, teško mi se miriti s činjenicom da bismo svi skupa trebali neutješno plakati zbog nemile sudbine kluba koji je zapravo bio, kako bi se to danas kazalo metajezikom poduzetničke faune, tek brend-ekstenzija kompanije osuđene na smrt, čije smo umiranje šutljivo pratili u “izravnome prijenosu”. Uostalom, ne želim biti zloguki prorok, ali se bojim kako čak i ova financijska injekcija što ju je izglasao Grad samo odgađa neizbježno.

Naprosto, sudbina košarkaša s Gripa na nekoj je simboličnoj razini zapečaćena još onoga trenutka kada je zadnji batrljak tvornice na Brodarici eksplozivom pretvoren u prah.

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last