Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Što je ministar financija bez računa

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Tea CIMAŠ / CROPIX

Sjećate li se filma “Ljubavna priča”? Ako ste sredovječni ili mrvicu stariji, nema šanse da ste ga zaboravili. Početkom sedamdesetih ta je melodrama harala kinima, a ganuta publika neutješno je plakala nad sudbinom Ali MacGraw i Ryana O’Neila. Priču o ljubavi pred kojom su se ispriječile klasne barijere i jezovita bolest mnogi i danas drže najdirljivijim filmskim iskustvom.

Pogledi puni đelozije

I sâm sam dao nemali doprinos namakanju kinodvorane maštilima suza. No osim po količini emocionalne boli koju mi je priuštio, taj mi se film usjekao u pamćenje i zbog pojedinosti koja me dugo zbunjivala. Naime, Ryan O’Neil glumio je mladića iz imućne, snobovske obitelji, koji se zaljubi u prelijepu djevojku, ali s dna klasne ljestvice. Tu vezu njegov će otac na sve načine pokušati potkopati, jer drži neprihvatljivim da mu sirotinja bude tazbina. Ovako ispričan, zaplet ima smisla, no cijelu narativnu konstrukciju meni je poljuljalo otkriće čime se djevojčin otac bavi: on je bio vlasnik malog, skromnog, ali ipak restorana.

Tih dana i godina, u zrelome socijalizmu, do znatnijega imetka mogli ste doći jedino ako ste imali uhodan obrt, odnosno kafić ili restoran. Tvornice su, kao što znamo, pripadale radnicima a ne tajkunima, nogometaši još uvijek nisu bili multimilijunaši, a pjevačke zvijezde toga vremena živjele su u obilju, ali ne tolikome da bi se narod žderao od zavisti. Poglede pune đelozije upravljali smo prema restoraterima i birtijašima koji su, u većini, živjeli obilato iznad prosječnoga standarda i razmetali se stilom života koji je proleterskoj boraniji bio sanak pusti. Iz te perspektive nikako mi nije išlo u glavu da ih se u Americi konta kao sirotinju. I to tako veliku da se društvena elita ni pod koju cijenu ne želi s njima miješati.

Trebala je i kod nas svanuti zora kapitalizma da bi mi se otvorile oči. Danas je, valjda, i zadnjim naivcima jasno kako ugostiteljstvo nije prečica do boljega života. Izabrati taj biznis, znači pomiriti se s teškim radom i velikim rizicima, a vrlo često – jedva spajati kraj s krajem. No, ako se i promijenio položaj gostioničara na društvenoj ljestvici, nimalo se nije revidirala stara predodžba o birtijašima kao lopovima koji će, bez da trepnu, prevariti i mušteriju i državu. Nema veze što su u minula dva desetljeća zvijezde naše poduzetničke, pa i političke scene mažnjavale cijele tvornice, mi još uvijek budno pazimo hoće li nam pokvareni konobar nakapati manje od normativa i uredno ispostaviti račun.

Uvjerenje širokih masa dijeli, očito, i politička vrhuška. Cijela frtutma oko fiskalnih blagajni razvijena je iz pretpostavke da su šankovi i friteze poprišta teških zločina. Iz državne optike, ta su zlodjela savršeno prihvatljiva, čak i dobrodošla sve dotle dok ih inspektori mogu evidentirati, pa onda počinitelje okrpiti masnim kaznama. Ovdje se, očito, ne radi o pokušaju uvođenja trajnoga reda u stanovitu djelatnost, nego o jednokratnoj akciji prikupljanja harača od ceha koji je ionako, nakon temeljitog srozavanja standarda građana i stupanja na snagu kontroverzne odredbe o zabrani pušenja, već na koljenima.

Zaobilaženje propisa

U kafiće se, primjerice, danas ne zalazi samo zato da biste se “digli” šalicom espressa i prokrvili možjane. Osim vrućega napitka, za sedam kuna dobivate i privilegij besplatnog čitanja nekoliko dnevnih i tjednih novina. Većina lokala pretvorila se u neku vrstu javne čitaonice gdje osiromašeni svijet može namiriti ne samo žeđ, nego i glad za informacijama. Govoriti o besramnom bogaćenju na špalama mušterija i države, u tome je kontekstu sasvim promašeno. Od svih špala stradavaju tek one nakladnika i novinara.

Uostalom, nekolicina ugostitelja s dovoljno utakmica u nogama već me upozorila kako ni ovaj zakon – kao ni bilo koji drugi – neće dokinuti mogućnosti potkradanja ni gostiju ni poreznika. Domišljatim i manje skrupuloznim tipovima na raspolaganju će još uvijek ostati dovoljan broj načina za zaobilaženje propisa. Svi ostali dobit će tek dodatni trošak, još jednu, nemalu gnjavažu i razlog za strepnju hoće li ih inspektori oglobiti zbog kilave informatičke spreme.

Da bi dodatno podebljao kampanju fiskalizacije, ministar financija iznio je potresan osobni primjer. Njemu sirotome konobar je, veli, odbio izdati račun. Ta dirljiva epizoda iz života upravo je jadan argument za provođenje zakona. Ali je zato iznimno dragocjeno svjedočanstvo koliki autoritet Slavko Linić uživa. Čak i u kafiću.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska