Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: A da zastupnike vratimo u prošlost?!

 jučer, danas, malo sutra

/Davor Pongračić / Cropix

Dragi profesor Vinko Bajrović – koji mi je prije tri, četiri desetljeća bio nešto manje drag, jer sam se morao zlopatiti nad njegovim zbirkama zadataka iz matematike – nekidan me obradovao mailom, zapravo podsjetnikom na dane socijalističkog ponosa i slave, odnosno strave, ako vam je tako draže. Iz mraka deponija i povijesti kao takve on je izvukao prastari primjerak “Narodnih novina” (broj 50, godište 1956.) u kojemu se, uz ostalo, može pronaći i zabavna činjenica koju su stariji odavno zaboravili, a mlađi za nju, vjerojatno, nikada nisu ni čuli.

Tamo, naime, izrijekom stoji i sljedeća objava: “Funkcija zastupnika u Saboru počasna je i društvena funkcija i vrši se u načelu bez stalne nagrade. Zastupnik koji zbog rada u Saboru ne dobije osobni dohodak na svom radnom mjestu u državnoj, radnoj ili drugoj organizaciji ima pravo na naknadu izgubljenog osobnog dohotka koji se određuje prema prosječnom iznosu osobnog dohotka što ga je zastupnik primao u protekloj godini.”

Taj komunizam je zaista bio brutalna satrapija: narodni deputati izglasavali su zakone bez pišljivog dinara naknade i bez nade da će jednoga dana uživati u povlaštenoj mirovini. Četiri duge godine oni bi tako drljali po delegatskim materijalima, za govornicom bistrili prijeporne odredbe, članke, stavke i alineje, a sve za brokve.

Znam, reći ćete mi da brkam žabe i babe (odnosno “mixing frogs and grandmothers”, kako je jednom prilikom, na tečnom engleskom, kazao Vuk Drašković), uspoređujem neusporedivo, silujem analogije tamo gdje im zapravo nema mjesta... Jer, eto, u tim strašnim vremenima Sabor nije bio mjesto na kojemu se kroji sudbina države. Sve presudne odluke donosio je politbiro, odnosno partijska vrhuška, a parlament nije bio ništa više od puke pozornice kvazidemokratskog igrokaza.  

Ta primjedba možda bi i držala vodu da su stvari danas bitno drukčije posložene. No raspored snaga ostao je isti, samo su institucije promijenile imena. Što su nekoć bili partijski komiteti, danas su stranačka predsjedništva i središnjice, odnosno koalicijske koordinacije. Na tim tijelima donose se sve važne odluke, a Sabor ih samo verificira. Okej, potpora zakonskim rješenjima nije, kao nekad, stopostotna. Kad god vladajući zaigraju u kupe, oporba im uzvrati u špade, no ishod glasovanja jednako je predvidljiv: on će, u pravilu, uvijek zrcaliti ravnotežu političke moći, koja je određena izbornim rezultatima.

Amaterska liga

“Pa dobro, Ivaniševiću, jesi ti normalan?!”, mogao bi me sada nježno upitati koji nervozniji čitatelj. “U trećem tisućljeću ti bi okrenuo kotač povijesti pola stoljeća unatrag i amaterizirao časno zastupničko zvanje?!”
Priznajem, ta bi me primjedba možda i pokolebala da sam o našim parlamentarcima navikao razmišljati kao o profesionalcima. No kada se sjetim koliko se zvizdarija lansira sa saborske govornice, što sve naši palamudstvenici opće prakse, među kojima i lijep broj srednje nestručnih kadrova, prevale preko usta, teško mi je, zapravo nemoguće, o njima govoriti kao o ljudima od bilo kakvog zanata.

U lijepom broju slučajeva sav zastupnički profesionalizam iscrpljuje se u činjenici što dotične dame i gospoda primaju lijepe novce za besplodno trućanje ili čak ni za to, nego za ćorenje na sjednicama, odnosno picavanje.
I kada bi se dogodilo čudo, pa netko preko noći zavrnuo financijsku pipu i prestrojio ih na volonterski kolosijek, mogao bih se kladiti da bi s Markova trga krenuo pravi stampedo.

Do jučer veliki entuzijasti zaokupljeni brigom za budućnost države i nacije dali bi se u bježaniju glavom bez obzira, jer, čuli ste već, tko je lud riskirati da ga prozovu “stupido”. U časnome zdanju ostao bi, eventualno, tek poneki nagluhi deputat koji nije na vrijeme čuo jezovitu vijest i, naravno, don Ivan Grubišić kojemu je predikaonica odavno postala nekom vrstom ekstenzije.

Slutnja takvoga raspleta, na žalost, već u startu poništava svaku mogućnost realizacije zločestoga plana o reamaterizaciji zastupnika. Jer, kada bi parlamentarcima uzeli dužnosničke plaće i jamstvo povlaštene mirovine, bojim se da bi sve kandidacijske liste – koje su minulih godina paletama prevozili u Državno izborno povjerenstvo – stale u jedan omanji koverat.

K vragu opće dobro

Umjesto u tisućama, zainteresirane za osvajanje prestižnih fotelja na Markovu trgu brojili bismo na prste jedne ruke. Naime, konta naš svijet, kvragu i opće dobro ako se putem do postizanja toga prevažnoga cilja ne može spremiti koja pinka i za vlastiti boljitak.  

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 8FirstPrevious[1]2345678Last