Novosti Hrvatska

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Napadi na Čačića su prašina u očima

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Biti dijete znači živjeti u uredno posloženom svijetu jednostavnih izbora. Sve što nas okružuje crno je ili bijelo, a na vidiku nema nijedne nijanse sivog. Ljudi se dijele na dobre i loše, onih osrednjih ili mrvicu kompliciranijih karaktera nema ni za lijek. Kako vrijeme prolazi, počinjemo, međutim, shvaćati da je život ipak puno složeniji nego što smo isprva zamišljali.

Do jučer jasne opreke i tvrde krajnosti počinju se zamagljivati i omekšavati, a zauzimanje strana u nekoj dvojbi ili sporu postaje ozbiljan razlog za uzrujavanje ili barem nelagodu. Bez obzira na sve, dokle god živimo, negdje duboko u nama tinja i potreba da svijet oko sebe iznova vratimo u stari, nevini koordinatni sustav djetinjstva, gdje se sve događa s jasnim razlogom i smislom, a svaki događaj, pojava ili osoba imaju jednostavan i neupitan, svima jasan vrijednosni predznak. Naša potreba da nebrojene nijanse sivoga dodatno osvijetlimo ili zamračimo e da bismo ih vratili neprežaljenom crno-bijelom idealu, vidljiva je i u politici.

Tako, primjerice, premda nevolja u kojoj živimo ima mali milijun ozbiljnih i važnih uzroka, većina svijeta duboko vjeruje kako je za sve što nam se događa isključivi krivac samo jedan čovjek – Radimir Čačić. Svi ministri mogu se nekako izvući makar s prolaznom ocjenom, samo on ostaje ispod crte, u zoni debelog minusa. Slavko Linić, recimo, cijelim paketom uredbi otima nam pare iz novčanika i prijeti novim nametima, ali ga naš svijet, u prosjeku, drži pozitivcem, jer, bože moj, čovjek samo radi svoj posao. I to, čini se, prilično dobro. Naime, ako mu je u opisu radnoga mjesta rigorozna štednja i udar na standard, tko smije reći da je marljivi Linić podbacio?!

Tiho nakon sirotog Čobija

Nadalje, Tihomir Jakovina možda neće preporoditi naš agrar, ali za sada barem imponira držanjem u pregovorima s pobunjenim seljacima. Za razliku od sirotoga Čobija koji se u klinču s poljoprivrednicima u pravilu doimao kao da je prestravljena žrtva otmičara, spreman na svaki ustupak samo da konačno izađe na slobodu, njegov nasljednik s puno više dostojanstva i čvrstine prolazi kroz slične nevolje. Na ministra zdravstva Rajka Ostojića suvišno je, pak, trošiti riječi. Svaka usporedba s njegovim prethodnikom neumjesna je do boli. Slično stoje stvari s još jednim Ostojićem, onim turističkim.

Za razliku od Bajsa koji je u zahtjevni resor pao drito iz bespilotne letjelice, s licem koje ne odaje nikakvu aktivnost moždanih valova, Veljko Ostojić prekaljeni je profesionalac, čovjek sa znanjem, iskustvom i šlifom, kojemu mora nazdraviti svatko pristojan i pametan. Mogli bismo tako nabrajati i dalje, sve do zadnjeg visokog dužnosnika u Milanovićevu kabinetu, a saldo inventure bio bi, ako ne baš sjajan, a ono barem sasvim solidan. Sve dok se ne spotaknemo o lik i djelo omraženog Čačića. Formula sukladno kojoj se izračunava njegova krivnja, djetinje je jednostavna: on bi se trebao brinuti za privlačenje investicija kojih, naravno, nema, pa je jasno da snosi isključivu odgovornost za našu gospodarsku strmopizdidbu. Ma bravo!

Ali ako je jedan čovjek onaj koji pravi razliku, o kojemu ovisi hoće li ova zemlja održati glavu iznad vode ili potonuti na samo dno Marijanske brazde, čemu onda služi puni sastav Vlade? Pa nisu valjda svi ostali ministri puki činovnici koji transferiraju novac iz proračuna u matične resore i staraju se o skrupuloznoj potrošnji. Uostalom, ako je Čačić taj koji nam kroji gaće, zašto ovu vladu još uvijek nazivamo Milanovićevom?!

SI sustav - jedan Čačić

Priznajem, osjećam jezivu nelagodu dok se pokušavam zauzeti za malo taktičniji odnos prema takozvanom prvom potpredsjedniku. Radi se o osobi prema kojoj je vrlo teško, ako ne i sasvim nemoguće, gajiti bilo kakvu simpatiju, osim ako mu baš niste najbliži srodnik ili dugogodišnji prijatelj. Kada bi SI sustav, uz ostalo, mjerio i bahatost, “jedan Čačić” bila bi ona konačna vrijednost na ljestvici, koja bi označavala upravo razornu količinu arogancije. Takvom čovjeku teško je držati stranu. Ali ako nas ćudljiva i odbojna narav neke osobe ostavljaju suzdržanima, to još uvijek ne znači kako se ne bismo smjeli zauzeti za princip. U ovom slučaju stvari su sasvim jasne: svako nabacivanje blatom na samo jednoga prokazanog krivca ustvari je bacanje prašine u oči javnosti i skretanje pažnje sa, bojim se, nesumnjive činjenice kako ova vlada – a ne samo jedan njezin član - nije dorasla problemima s kojima se mora hrvati.

 

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska