Novosti Hrvatska

danas, jučer, malo sutra

Ivica Ivanišević: I ova generacija ima svoju filokseru

 danas, jučer, malo sutra

FOTO: Biljana Gaurina / Cropix

Filoksera, koja na hrvatskome nosi krvoločno, premda neobično prikladno ime – žilodžder, mijenjala je povijest Dalmacije barem koliko i svjetski ratovi. Dvadesetih godina prošloga stoljeća ta je boleština prvo poharala vinograde, a onda i čitavi pejzaž našega zavičaja, tjerajući tisuće preko noći osiromašenih na put u daleki bijeli svijet. Zacijelo ste čuli, jedna od najdojmljivijih epizoda velike i bolne sage o egzodusu zbila se 25. lipnja 1925. godine kada je 1100 Blaćana otplovilo iz Prigradice u Južnu Ameriku.

“Tamo su se iselili gonjeni ljutom crnom gladi koja ih je davila na kućnom pragu i na roditeljskoj grudi”, zapisao je tada potreseni novinar splitskog “Novog doba”.

Priča o danu u kojem je jedno malo misto izgubilo tako puno svojih stanovnika bila mi je do te mjere dirljiva da se nikada nisam sjetio upitati što se na koncu zbilo s ljudima koji su, zbijeni u štivi, danima, ako ne i tjednima, odbrojavali do početka novoga života u dalekome Brazilu. Bit će da sam nasjeo konvencijama emigrantskog “žanra”.

Tragedija Blaćana

Znate već kako to ide: naša je usmena predaja puna priča o ubogima koji su potjerani nevoljom otišli daleko od doma, pa u negostoljubivoj tuđini izgradili prave poslovne imperije.

Sukladno toj matrici, Blaćanima je bilo “suđeno” uspjeti, razmjerno brzo okućiti svoje obitelji i pokrenuti biznise koji će im zajamčiti udobnost i sigurnost. A onda mi je prije nekoliko dana u ruke došao primjerak “Radova Zavoda za hrvatsku povijest” iz 1988. godine. Među ostalima, tamo je publiciran i iscrpni članak Franka Miroševića pod naslovom “Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921. do 1929.”, koji bilježi i epopeju blajskih emigranata.
Što se s njima, na koncu, dogodilo, dovoljno upečatljivo svjedoči sljedeći pasus: “Mnoga obećanja dana prilikom dolaska useljenika nisu izvršavana.

Na fazendi Chanan došlo je do pobune iseljenika iz Blata jer se gospodar nije držao ugovora. Oni koji su imali nešto novca uspjeli su pobjeći. Obolijevali su od raznih bolesti, a zbog loših higijenskih uvjeta nokti su im ispadali jer su se pod njima legli neki crvi kojih se nisu mogli osloboditi. Nisu bili pošteđenih ni drugih poniženja. Nije bio rijedak slučaj da su namještenici fazende silovali njihove kćeri i žene.”
Ima toga još, ali valjda je i ovo dovoljno da razaberete sve razmjere užasa koji je dočekao gladne Dalmatince u “obećanoj zemlji”.  

Zašto vas, međutim, uopće podsjećam na tu mučnu epizodu iz daleke prošlosti? Niti smo na pragu okrugle obljetnice egzodusa, niti je ta bolna tema elaborirana u nekoj friško otisnutoj knjizi. Razlog je deprimirajuće jednostavan: zadnjih dana u novinama - ovima koje upravo čitate, ali i drugim tiskovinama - počeli su se množiti tekstovi o našemu svijetu koji je, pridavljen u morši recesije, odlučio sreću potražiti daleko, na drugome kraju svijeta. Njihove ispovijedi nisu, hvala bogu, dramatične kao jezovita blajska epizoda.

Dapače, novinari koji bilježe te priče u pravilu teško obuzdavaju razumljivu zavist pred činjenicom da, eto, ima ljudi s petljom, koji su u samo nekoliko mjeseci kadri izmijeniti svoje živote, pa se iz sirotinjskoga gliba dobaciti sve do pogodnosti što ih uživa srednja klasa.

No čak i kad imaju bezuvjetni happy end, sve te iseljeničke priče ostavljaju gorak okus. Jer, kako je davno zapisao jedan kroničar: “Nema sretnih emigranata, postoje samo oni koji bolje od ostalih prikrivaju tugu.”

Opet repriza

Kobni žiložder s početka ovoga teksta više nije nikakva prijetnja vinogradarima. On je, doduše, i nadalje prisutan u tlu, naprosto, taj se tvrdokorni štetnik ne da iskorijeniti. No danas za tim nema ni potrebe. Uvođenjem američke loze kao podloge na koju se cijepi europska, davno je suzbijena svaka mogućnost da filoksera opet počne sijati smrt među trsovima. Grozdovi su tako pobijedili tešku bolest na koju danas podsjećaju “samo” brojna opustošena mjesta diljem Dalmacije, nekoć živahne i prenapučene zajednice, a danas avetinjska naselja izložena propadanju.

Teško je, međutim, oteti se dojmu kako nam se vražja filoksera uporno i stalno vraća. Ne, naravno, u doslovnom značenju, nego kao simbol opačine i zla pred kojima valja dati petama vjetra i sreću potražiti daleko, daleko... Na ovim prostorima, čini se, svaka generacija ima svoju filokseru, ma kako je službeno zvali: politička represija, rat, pljačkaška tranzicija, recesija... Kao što je ona izvorna, iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, ostavljala za sobom pustoš, jednako u predjelima i u srcima, tako i ove “reprizne” proizvode razorne učinke.

Ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last