Novosti Hrvatska

vlaška posla

Ante Tomić: Nepodnošljivi detektivi amateri

 vlaška posla

Foto: Nikola Vilić / CROPIX

Kriminalističke romane čitam u znatnim količinama, često i rado. U uzornom štivu, za mene, najkasnije do petnaeste stranice mora se pojaviti najmanje jedan leš, kraj kojega će, podižući malo nogavice da ih ne umrlja u lokvi krvi, zamišljeno čučnuti glavni junak priče, jedan cinični, neobrijani kurvin sin, a u naravi drag i osjećajan muškarac, koji je neobično pronicljiv, barem dok je trijezan, i kojega žene vole, a njegovi policijski šefovi baš i ne. Što da vam pričam, nema literature do šund literature.

Da sam ja pisao “Zločin i kaznu”, to ne bi prošlo bez policijske potjere na moskovskim krovovima u kojoj bi se Raskoljnikov zaustavio samo da ispali nekoliko hitaca u smjeru istražitelja. Ipak, kad iskoračim iz bezazlenosti fikcije, kad više nije riječ o papirnatim ili celuloidnim likovima, ne nalazim ništa zabavno u zločinu.

Uopće mi se ne sviđaju krvni delikti. Dapače, ubojstva pravih ljudi ispunjavaju me zebnjom i mučninom, obično žmireći preskačem novinske stranice gdje se piše o njima i, kao takav, vjerojatno sam jedini u Splitu koji nije imao ama nikakvu teoriju tko je zaklao Selenu Margarit Graciano Macedo.

Dokone ćakule

“Šta ti misliš, ko je napravio ovo na Marjanu?” upitao bi me netko na kavi, misleći valjda da ja, kao profesionalni komentator svega i svačega, svakako moram imati nekakav stav, a ja bih tek zbunjeno i u nelagodi slegnuo ramenima. Nisam zaista htio ni razgovarati o tome, ali to ovoga ne bi priječilo da spremno krene s nekakvom svojom pričom kako su u slučaj nesumnjivo umiješani meksički narkokarteli, ili sotonisti, ili CIA, ili Opus Dei, ili masoni, ili Mešihat Islamske zajednice, ili, što ja znam, homoseksualci neonacisti.

Stravična smrt jedne mlade djevojke danima je bila povod dokonim uličnim ćakulama, sladostrasnom prepričavanju naročito bestijalnih pojedinosti i lakomislenim nagađanjima o počinitelju.

Ubojica je zacijelo sociopat, nesposoban za suosjećanje, ponavljali su psihijatri u novinama, a ja sam se začuđeno osvrtao oko sebe i zaključivao kako bi, po toj logici, ubojica zaista mogao biti bilo tko. Svi su tu zapravo bili sociopati, čitav je usrani kafić bio pun ljudi nesposobnih za empatiju.

Po činjenici kako ih je ubojstvo uzbuđivalo, kako su bezazleno opisivali način na koji je umorena i kako je oskvrnuto jedno jadno ljudsko tijelo, ni ne pomišljajući da je na mjestu Selene Margarit Graciano Macedo mogla biti njihova kći ili sestra, bez poštovanja za žrtvin život i sasvim ravnodušni za njezinu patnju, moji su me sugrađani zgranuli jedva nešto manje od zločina samog.

Kriminalistički diletanti

Osim toga, brojka detektivskih veleumova koja se pojavila nakon ubojstva meksičke sirotice bila je potpuno nepodnošljiva. Po strani od službenih organa reda, najednom se otkrilo da gotovo svi u gradu nose pištolj ispod jakete, u kožnim koricama pod pazuhom, i smatraju se pozvanima da riješe slučaj. To me je učinilo možda i nespokojnijim, to koliko ljudi sebe zamišlja u ulozi inspektora koji će gnusnog zločinca privesti pravdi, sasvim volonterski i ne pitajući zasluge i priznanja.

“A mene, ako se za Dan bezbednosti sete, dobro su se setili. Ako ne, onda ništa”, zaključivali su splitski kriminalistički diletanti skromno poput glavnog junaka nezaboravne Kovačevićeve komedije. Nasuprot njima, ja se ne poistovjećujem ni s Prljavim Harryjem ni s balkanskim špijunom Ilijom Čvorovićem. Ja se mogu identificirati s ubijenom i njezinim bratom, s užasom koji proživljavaju mama i tata jadne Selene.

Čudno će vam možda zvučati, ali mogu bliskim osjetiti i sramotu i krivnju koju trpe roditelji ubojice, nesreću te nedužne obitelji koja se skriva u mraku iza spuštenih roleta i koja vjerojatno neće imati mira dok se ne odseli nekamo gdje ne znaju što je njihov Edi učinio. Pokušat ću, na posljetku, razumjeti i toga prokletnika jer i on je naš, domaći, obični splitski momak.

Premda smo se grozničavo trsili dokazati kako ubojica nije jedan od nas, ni nalik nama, on je to ipak bio. Što je bilo u glavi toga glupog lapana iz Splita 3? Kakva se užasna, gnjila misao izlegla u glavi jednog uobičajenog tukca iz sportske kladionice?

Kakva je njega materijalna ili duševna nesreća natjerala na zvjersko ubojstvo? Gdje je krenulo krivo i jesmo li mogli napraviti išta da Edi Mišić ne napravi ono što je napravio? To su, mislim, pitanja na koje mi moramo odgovoriti, puno prije nego da razbijamo glave kriminalističkim zagonetkama.

Ante Tomić

Naslovnica Hrvatska