Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Preteški grijeh nezaposlenosti

 jučer, danas, malo sutra

Istoga dana kada je “Gredelj” sprašen u stečaj, a tisuću i pol njegovih namještenika otpravljeno na burzu, mediji su izvijestili kako će, prema procjenama stručnjaka, u sljedećih nekoliko mjeseci nestati još barem tridesetak tisuća radnih mjesta. Ipak, ne morate očajavati, nisu sve vijesti tako crne. Eto, recimo, jedna je institucija ponosno najavila kako će uskoro početi zapošljavati nove službenike, i to kao na tekućoj vrpci: da bi uhvatili toliko žuđeni korak s razvijenim europskim zemljama te usvojili zahtjevne standarde Unije, moraju unovačiti više stotina friških kadrova.

Takav “breaking news” zasluživao bi pljesak i divljenje da institucija o kojoj je riječ nije – Hrvatski zavod za zapošljavanje. Kod nas, naime, na jednog savjetnika dolazi čak 700 nezaposlenih, što je daleko od EU prosjeka, gdje jedan consigliere vodi brigu o samo 150 proletera izvan stroja. Naravno, preko noći ne može se hvatati priključak s naprednim zemljama niti dostizati njihove brojke. Skromni kakvi već jesmo, mi bismo bili zadovoljni da se jedan savjetnik stara o 300 nezaposlenih. A da bismo dosegnuli taj solidni prosjek, valja popuniti teški kadrovski deficit Zavoda i pozapošljavati na stotine novih službenika.

S priljevom novih ljudi promijenit će se i uvriježena pravila igre na Zavodu. Nezaposleni više neće imati obvezu jednom mjesečno prijavljivati se na burzu, nego jednom tjedno. Sam prijavak manje će sličiti rutinskom timbravanju kartele, a puno više nekoj vrsti policijskog saslušanja. Naime, svaki nevoljnik u potrazi za namještenjem morat će dokazati kako je u minulome tjednu aplicirao na nekoliko natječaja. Lijepa riječ više ne prolazi: do jučer je bilo dosta kazati da si nadrljao dvije-tri molbe, sada taj iskaz treba i valjano dokumentirati.

Piši Mate, piši

Jedini dokazni materijal koji mi u ovom trenutku pada na pamet može biti fotokopija molbe i kuverte koja je adresirana na ovog ili onog poslodavca. To, pak, znači da će svaki nezaposleni ubuduće morati računati s dodatnim troškovima.
Kako mi u svemu težimo dostizanju kriterija izvrsnosti, uzor smo pronašli u Njemačkoj. Tamo se od nezaposlenih traži da pišu minimalno pet molbi tjedno, a utvrde li opunomoćeni savjetnici da stanovita osoba ne traži posao dovoljno aktivno, briše se iz evidencije.

Metoda možda jest cinična, ali je zato savršeno učinkovita. Budu li službenici Zavoda dovoljno metodični i strogi, Hrvatska bi za samo nekoliko mjeseci mogla izgubiti i stotinjak tisuća nezaposlenih. Što će nama investicijski zamah i velike gospodarske reforme kad crne brojke potezom pera može prepoloviti birokracija sa Zavoda!

Osim što je potpuno promašena, nova politika burze rada oslonjena je na upravo skandaloznu pretpostavku da je svaki nezaposleni građanin ove zemlje ustvari linguz koji se na sve zamislive načine trudi sačuvati svoj status svirača nježniku. Možeš mu ponuditi lagodan posao, natprosječno visoku plaću, relativnu sigurnost u tvrtki koja bilježi odlične rezultate, sjajne mogućnosti napredovanja... ma sve je zaludu. Jer, našemu je čovjeku draže klatariti se po Rivi, grebati se za španjulete i kavu, hraniti se ritko na plitko, hodati u demodiranoj i lindravoj robi... Da bi zadržao takav žovijalni lifestyle, spreman je na sve: čim zine, slagat će; prevario bi i rođenu mater, a kako neće državu!

Presumpcija nevinosti možda važi pred hrvatskim sudovima, ali ne i na šalterima Zavoda. Svaki nezaposleni kriv je čim stane na rep kolone njemu sličnih nesretnika, a svoju nevinost mora dokazivati uvijek iznova, u tjednome ritmu: “Virujte mi, šjor savjetnik, ja bi zbilja tija jist tri obroka na dan, nije mi napeto održavat imidž izbjeglice, ne bi ima ništa protiv novih rebatinki i postola, oću radit, nisan parazit, majke mi, očinjeg mi vida...”

Veće i od smrti

Španjolski filozof Jose Ortega y Gasset davno je zapisao: “Nezaposlenost je veća negacija života i od smrti sâme.” Nisam siguran da je itko osim njega s tako malo riječi uspio opisati sve ništavilo i sav egzistencijalni očaj što obuzimaju i proždiru čovjeka koji životari na čekanju, na slijepom kolosijeku, bez posla, bez nade, bez samopoštovanja...

Okej, razumijemo, posrnula država tome čovjeku ne može pomoći, ali bi bilo lijepo da ga ni ne izvrgava dodatnom ponižavanju. Uostalom, ako se čovjek poput Ive Sanadera, koji je optužen za zamračivanje milijunskih iznosa, mora javljati sucu svakog prvog ponedjeljka u mjesecu, valjda bi i anonimni sirotan koji je do jučer radio u nekoj opljačkanoj i upropaštenoj tvrtki trebao računati na sličnu milost, pa se javljati na biro mjesečnim, a ne tjednim ritmom.

ivica ivanišević
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last