Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: S Prisavlja se Šolta baš i ne vidi

 Jučer, danas, malo sutra

Već nekoliko godina u informativnim emisijama Hrvatske televizije vremensku prognozu čita i razmjerno mladi gospodin kojega, čak i u danima najveće, upravo polarne studeni, grije domoljubna ognjica. On je vjerojatno jedini meteorolog u svijetu koji preko usta nije kadar prevaliti riječi kao što su zemlja, država, krajevi i predjeli. Ako se nad nama nadvija ciklona, s dirljivim će patosom upozoriti kako će sutra kiša natopiti “našu domovinu”. Slijedi li nam, pak, nekoliko suhih i toplih dana, sa zadovoljstvom će objaviti kako će sunce ogrijati “lijepu našu”. Gospodin koji uporno zagovara tezu kako je najavljivanje vremenskih prilika posao neobično sličan recitiranju domoljubne lirike, već se popeo na vrh glave gledateljima koji drže kako ozbiljan meterolog ne treba baš svake večeri dokazivati koliko ljubi sveto hrvatsko tlo. Neće biti ništa manji patriot ako koji put, makar i nevoljko, promrsi kako će sutra, recimo, umjesto u našoj domovini, zahladnjeti u našoj zemlji.

Premda, shvatili ste, ne pripadam krugu njegovih naročitih obožavatelja, u zadnje vrijeme sve mi češće pada na pamet pomisao kako bi ga valjalo angažirati da svim ostalim kolegama, svejedno jesu li oni angažirani na javnoj ili nekoj od privatnih televizija, održi ubrzani tečaj domovinskog zemljopisa. Već danima s mnogih strana slušam, naime, kako je Hrvatska konačno odahnula: nakon dugih tjedana pravih tropskih vrućina, živa u termometru konačno se spustila na podnošljive vrijednosti. Jednu od takvih svečanih objava slušao sam i u utorak.

Dok su televizijski meteorolozi s širokim osmijehom nazdravljali svježini, Split se u 20 sati pario na 33,9 stupnjeva. Kako moj grad u međuvremenu nije anektirala neka strana sila, sebi sam sotto voce u brk postavio pitanje: Zašto kad kažu Hrvatska, meteorolozi ne misle i na Split?!

Problem, naravno, nije samo lokalne naravi i kampanilističkog dometa. Jednako paklene temperature mjerile su se i u ostalim dalmatinskim malim i velim mistima, stotine tisuća ljudi petavale su te večeri roge u nebo, ali to šufigano mnoštvo nesretnika za naše televizije nije postojalo. Hrvatska je odahnula, a vi se, Dalmoši, frigajte! Traje to već godinama sukladno scenariju koji je postao nekom vrstom meteorološkog svetog pisma. Prvo se tjednima kuka kako je cijelu zemlju sparušio milenijski zvizdan.

Nakon što sjeverne predjele plahne povjetarac, pa tamo temperatura značajno padne, na malim se ekranima ozareno nazdravlja promjeni koja je život u Hrvatskoj učinila podnošljivim. Nema veze što se u dobrom dijelu te iste ljupke zemlje ljudi nastavljaju patiti kao i prije propuha koji je osvježio zagrebačke ulice. Da parafraziram dragog Ćiću, iz prisavske i drugih agramskih perspektiva možda se naziru Uganda i Gornja Volta, ali se definitivno ne vidi Šolta. Taj meteorološki centralizam, bez mrvice sluha za regionalne muke, uzgojen je na raširenom metropolitanskom uvjerenju kako Dalmacija nije ništa drugo doli veliko zabavište.

Tamo galebovi ostvaruju rekordan broj močenja, vino se toči na maštile, danju se svi veselo praćakaju u moru, uvečer pljuckaju drače, nitko živ ništa ne radi, pa i nije neki problem ako se regija prži pod pekom. Bogati, ako im je toliko vruće, uvijek se mogu ohladiti u moru! Onima koji prilježno njeguju takvo stajalište teško je objasniti da se, eto, ne mogu baš svi razmaženi Dalmoši namakati na plaži kako im prhne, dapače, prve jesenje kiše neki čak znaju dočekati blijedi kao važ Jupola, s tenom čovječje ribice.

Naime, da bi neko zabavište pružalo usluge sviranja nježniku tisućama dotepenaca iz sjevernih krajeva, lijep broj žena i muškaraca trebaju se pošteno naraditi. Takve, makar i sezonske stahanove, u najmanju ruku nije umjesno zajebavati opaskama kako je “Hrvatska konačno odahnula ugodno ohlađena na dvadesetak stupnjeva” dok se ovi pate pod nebeskim ognjem. Da i ne spominjemo notornu činjenicu kako se većina stanovnika Dalmacije, suprotno dubokom kontinentalnom uvjerenju, ne bavi turizmom.

Oni šljakaju na istim poslovima kao i toliki Zagrepčani, Osječani ili Varaždinci. Svoj zavičaj nemaju ni najmanjeg razloga doživljavati kao zabavište i prilično ih iritira kada ih s visoka otpisuju kao jebivjetre u mornarskim majicama, koji nazdravljaju žmulima plavca malog i onda do zore pivaju o freguli kruva, kapji uja i zrnu soli. Naravno, nije nam Zagreb kriv što se pečemo na temperaturi koju čovjek ne bi poželio ni šnicelu u pršuri, ali bilo bi lijepo da s vremena na vrijeme promisle kako je u Dalmaciji prije nego počnu donositi zaključke kako nam se nacionalni korpus osjetno skulirao.

IVICA IVANIŠEVIĆ




Naslovnica Hrvatska