Novosti Hrvatska

spajanje naizgled nespojivog

Dr. sc. Vuko Brigljević: Članstvo u Opusu Dei ne čini me lošijim znanstvenikom

spajanje naizgled nespojivog

Kao znanstvenik bavim se samo činjenicama, a u slučaju medicinski pomognute oplodnje činjenica je, ma što vladajući hrvatski političari mislili o tome, da jedan ljudski embrij predstavlja jednog člana ljudske vrste – kaže nam dr. sc. Vuko Brigljević, fizičar svjetskog ugleda, koji trenutačno radi kao viši znanstveni suradnik na Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu.

U razgovoru za “Slobodnu Dalmaciju” dr. Brigljević otvoreno progovara o mnogim temama. Kao član Opusa Dei, osobne prelature Katoličke crkve, dopustio nam je i uvid u vlastitu intimu otkrivši zbog čega se odlučio na celibat, te život u zajednici s još desetak svojih kršćanskih istomišljenika s kojima dijeli isti zagrebački dom.
Za početak je, naravno, neizbježna tema bila takozvana “Božja čestica”, odnosno vjerojatni pronalazak Higgsova bozona, na čemu, kao dugogodišnji CERN-ov suradnik, i dr. Brigljević aktivno radi.

– Prije svega moram reći da se osjećam povlašteno što sam dio ekipe vrhunskih CERN-ovih znanstvenika. Radim posao koji volim, posao koji je, zapravo, fascinantan. Ono što mi u CERN-u radimo posljedica je ljudske znatiželje, te proizlazi iz prirodnog divljenja čovjeka prema svijetu u kojem živimo.

Koliko vam medijska prašina koja se podigla oko otkrića Higgsova bozona pomaže u radu? Ili bi vam, možda, bilo draže da vaša otkrića, barem dok nova čestica ne bude potvrđena kao ona koja daje masu svemu, i ostanu tamo gdje nastaju: stotinu metara duboko pod švicarskom zemljom?

– Nema razloga da naš rad bude obavijen velom tajne. Mi smo oduševljeni svojim radom i rado o njemu govorimo. Zapravo je u CERN-ovu ustavu predviđeno da svi rezultati naših istraživanja budu javno dostupni. Imamo obvezu prema društvu koje je takva istraživanja omogućilo i koje ih podržava.

Hrvatski znanstvenici imali su u tom pronalasku značajnu ulogu, no Hrvatska, za razliku od Srbije s kojom se na svim poljima volimo uspoređivati, još uvijek nije članica CERN-a. Zašto?

– Hrvatski znanstvenici su prisutni u CERN-ovim eksperimentima već više od dva desetljeća i tamo su, unatoč relativno maloj veličini naših grupa, često cijenjeni među svojim kolegama. Ipak, mislim da je došlo vrijeme za korak dalje. Srbija je ove godine postala pridružena članica, a Hrvatska to još nije. Naravno, bilo bi glupo tražiti članstvo u CERN-u samo zato što su naši susjedi to učinili. Mi to trebamo napraviti zato što je to dobro za Hrvatsku jer bi se na taj način otvorile nove mogućnosti ne samo našim mladim inženjerima i znanstvenicima, nego i našoj privredi. CERN je, uostalom, jedan od prvih oblika europskoga ujedinjenja, te bi prema svojim motivima i načelima trebao biti i svojevrsni putokaz Europskoj uniji kako stvoriti jaku i, što je najvažnije, održivu zajednicu, u kojoj će svi biti jednaki i ravnopravni. Nekima je to, možda, nedokučivi idealizam, no idealizam je to koji je pogonsko gorivo mnogim znanstvenicima koji su se, umjesto jurenja za slavom i novcem, posvetili proučavanju prirode i razvoju novih tehnologija, te svoje rezultate stavili svima na raspolaganje. Članstvo, naravno, košta, iako je riječ o razumnoj investiciji.
Kriza može biti opravdanje za sve, pa i za odgađanje takvih hrabrih koraka, no bitna je svijest da je upravo ulaganje u znanje, razvoj i obrazovanje ključan zalog bolje budućnosti.

Mogu li nam znanstvenici, kad to već nisu u stanju političari, pomoći da pronađemo bolji život?

– Sigurno mogu tome pridonijeti, ali izravne primjene naših novih spoznaja ne treba odmah očekivati. Poznata je anegdota koja se pripisuje Michaelu Faradayu. Kad ga je britanska kraljica Viktorija primila i pitala čemu njegovo otkriće temeljnih zakona elektromagnetike služi, on joj je, jer stvarno nije predvidio praktičnu primjenu, navodno odgovorio: “A čemu služi beba?” Tako ni mi ne znamo gdje će nas otkriće Higgsova bozona odvesti, no sigurno je da ćemo biti u stanju bolje razumjeti prirodne zakone koji upravljaju svijetom.

Nije li vaše traganje za famoznim bozonom zapravo potraga za apsolutnom istinom?

– Svaki znanstvenik u potrazi za prirodnim zakonima implicitno prihvaća da postoji istina o svijetu i traga za njom, nema tu ničeg spornog. Naravno, to ne mora značiti da zakoni fizike, kemije ili biologije iscrpljuju cijelu istinu o svijetu.

A kako se u to uklapa vaše vjersko opredjeljenje?

– Gledam na znanost i vjeru kao na dva različita pristupa spoznaji stvarnosti. Koriste različite metode, ali se harmonično uklapaju u jedinstvenu sliku bez ikakvih kontradikcija. S točke gledišta znanosti koristim razum i znanstvenu metodu kojom izučavam i analiziram mjerljive fizikalne fenomene, dolazim do zaključka da u prirodi doista postoje zakonitosti i otkrivam kakvi su ti zakoni. Sa stajališta vjere u Boga, koji je transcendentalan svijetu i koji je za vjernika vrhunski razum, što mogu drugo očekivati nego naći u prirodi upravo razumnost i zakonitosti. No, nemojte me krivo shvatiti, vjera u Boga, ali ni ateizam, neće nikada direktno proizići iz jednadžba fizikalnih zakona koje otkrivamo na CERN-u.

Znanstvenu karijeru izgradili ste u Švicarskoj, a u Hrvatsku ste se vratili kako biste aktivno djelovali u organizaciji Opus Dei...

– Bio sam član Opusa Dei već prije povratka, a u domovinu sam se odlučio vratiti kako bih surađivao u početku rada Opusa Dei u Hrvatskoj. Time se, na malo neočekivan način, ostvario i moj dječački san jer bih na kraju svakoga ljeta bio tužan pri odlasku iz Dubrovnika u Švicarsku, te bih tvrdio da ću se jednoga dana vratiti. S godinama sam na to bio zaboravio, ali, eto, na kraju se i dogodilo. Bogu hvala!

Djelovanje članova Opusa Dei nerijetko se poistovjećuje sa srednjovjekovnom mistikom.

– Opus Dei, kao institucija Katoličke crkve, u biti radi nešto vrlo jednostavno: želi pomoći običnim ljudima živjeti svoj kršćanski poziv u svakodnevici, te da u svom profesionalnom radu, svojoj obitelji i svim običnim životnim okolnostima prepoznaju mjesto susreta s Kristom. Nema tu nikakve mistike! Evo, jeste li vi imali ikakvih problema da me pronađete? Niste, je li tako.
Moj poziv u Opusu Dei je, naravno, moja osobna stvar i ne namećem ga nikome, ali, kao i svi ostali, vrlo rado govorim o stvarnosti koja mi je toliko ispunila život. Teza koju spominjete dolazi uglavnom iz neznanja, a to onda ljudi ponavljaju bez da i sami znaju o čemu je riječ, pa se tako šire gluposti. Tko se želi upoznati s našim aktivnostima, to može učiniti na stotine jednostavnih načina, pa i preko interneta.

Kakva bi trebala biti uloga Crkve u suvremenom hrvatskom društvu?

– Ista kao u prvome stoljeću u Jeruzalemu ili Rimu: navješćivati Krista i njegov nauk. Iz toga proizlazi i obrana stvarnog ljudskog dostojanstva. A živjeti to poslanje, od kršćana je uvijek, pa tako i danas, tražilo hrabrost.

U slučaju zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, kritičari Crkve tvrde kako osporavanje tog zakona nije hrabrost, nego glupost.

– Dužnost Crkve je svakako bila upozoriti na nepravednost zakona koji negira ljudsko dostojanstvo. Nisam biolog, ali dovoljno razumijem da mogu reći kako se u ovom slučaju neki znanstvenici i liječnici, uz podršku političara, igraju Boga, uzimajući sebi za pravo odlučiti koje ljudsko biće zaslužuje poštovanje i zaštitu, a koje ne. Znanstvena je činjenica da je svaki ljudski embrij član ljudske vrste! Posebno me, pak, zapanjila duboko nerazumna i neznanstvena izjava jednog našeg ministra koji je rekao da “život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete”. Bilo bi smiješno, da nije žalosno, to predstaviti kao spoznaju 21. stoljeća. Otkad to vrijednost ljudskog života ovisi o percepciji koju drugi ljudi imaju o njemu? Ako ćemo na takvim principima graditi budućnost, priznajem da me stvarno plaši kamo sve to vodi.

Kakvim vam se čini aktualni ministar znanosti Željko Jovanović?

– Nova je Vlada još na početku, pa nije fer davati ocjene. Novi ministar je istaknuo važnost ulaganja u znanost i želim mu puno uspjeha u realizaciji tog cilja. Općenito govoreći, briga za znanost nije nam baš blistava, te je i laiku jasno kako na tom polju ne stojimo dobro. Međunarodna preporuka je da bi ulaganja u znanost i razvoj trebala iznositi između dva i tri posto BDP-a, a mi trenutačno ulažemo sramotnih 0,7 posto!

vinko vuković
snimio Nenad Dugi / CROPIX

Moj celibat nije pokora!

Celibat vam je bio nametnut ili...?
- Očito stvarno izgledam prilično glup i naivan da bi mi netko mogao nametnuti tako važnu životnu odluku. Šalu na stranu, naravno da je to plod slobodnog izbora i ne bi moglo biti drukčije. A ta odluka proizlazi iz osobnog susreta s Kristom.

- Zbog čega ste se odlučili na takvu pokoru?
- Ma kakva pokora! To nije pokora, nego ljubavna priča. Čovjek osjeti Kristov pogled pun ljubavi i shvati da ga zove na određeni put, a za mene je to bio taj. I tako život postaje velika pustolovina. Svaki izbor znači i odricanje od drugih mogućnosti, ali to vrijedi za svaki veliki izbor u životu. Tko to negira, ne razumije ništa o pravoj ljubavi, ni o Božjoj, ni o ljudskoj, te sumnjam da će ikada moći biti sretan. U Opusu Dei većina članova zapravo živi u braku koji je za njih put svetosti. Oni, pak, koji žive u celibatu mogu se posvetiti obrazovnim aktivnostima. U pravilu stoga živimo zajedno, u obiteljskoj atmosferi, pa i ja stan dijelim s ljudima koji žive isti poziv.

Veza s Dubrovnikom

Vuko Brigljević rođen je 1968. godine u Dubrovniku, no u dobi od dvije godine s obitelji se odselio u Švicarsku. Dubrovnik je, međutim, do danas ostao temeljni kamen njegova postojanja.

- U Dubrovniku mi i dalje živi mnogobrojna rodbina, te baka koja upravo na dan kada razgovaramo slavi 97. rođendan. U Dubrovniku su mi korijeni i u svakom slučaju voljeni grad mi je važna referentna točka u životu. To je grad kojemu se uvijek rado vraćam.


Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last