Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Oni se ne igraju poslom, nego našim živcima

Vlaška posla

Foto: Dragan Matić / CROPIX

Ona dva ili tri puta kada se Željko Kerum, iscrpljen od cjelonoćnih terevenki po zagrebačkim pajzlima, udostojio pojaviti u dvorani Sabora, zblanuto je sjedio kao da ga je netko maljem udario. Zakrvavljenim očima omamljeno je zurio u prazno, ugašenih svih sustava, nesvjestan i sebe i svijeta koji ga okružuje.

U ovakvim prilikama u boksu obično liječnik utrči u ring i ispruženim kažiprstom nekoliko puta lagano prođe ispred lica nokautiranog borca, da vidi miče li ovaj očima, no Keruma su u parlamentu ostavili da vegetira i možda je samo sestra mu Nevenka pokazala malo sućuti. “Željko! Željko!” siknula je ispod glasa. “Ha!” prenuo se Kerum. “Nos obriši”, upozorila ga je seka.

Izgubljen u kockarnici

U ovim trenucima uvaženi zastupnik djelovao je zaista kao netko tko nije u stanju samostalno se iseknuti, a kamoli da bi obavljao odgovoran državni posao za koji ga plaćaju petnaest tisuća mjesečno. Naposljetku je i sebe i gledatelje saborskih prijenosa poštedio nelagode i sasvim prestao dolaziti.

Ostao je u kockarnici, izgubljen u mjestu i vremenu, i možda još samo ponekad zorom, kad krupje objavi: “Dvadeset četiri, crno”, on skoči na noge i ljutito drekne: “Ispravak netočnog navoda!” Njegov žalosni slučaj nešto je radikalan, ali ipak ne sasvim neuobičajen.

Često ćete na sjednicama vidjeti kako nekakav ambiciozni štreber za govornicom nešto gorljivo drvi o ovome ili onome, dok predsjedavajući iza njega nalakćen kriomice drijema, tajnica ispod stola tipka poruku na mobitelu, a ispred, u klupama, pustoš kao da je pala neutronska bomba.

Više ih koji put bude na tribinama na treningu druge momčadi NK Drniš nego u našem parlamentu. Kad ih jednom izaberu u ovaj časni dom, mnogi zastupnici ne osjećaju obavezu da ga redovitije pohode. Virnu možda samo načas u dvoranu, na putu do restorana, pazeći da ih pritom tkogod ne opazi i zaustavi da glasaju o nečemu o čemu blage veze nemaju.

Nagrade za marljive

Ova pojava može vas naljutiti i za to, kao glasač i porezni obveznik, imate svako pravo, ali je zapravo beskorisno. Uzalud pjenite jer nema nikakvog načina da se ovo promijeni. Vjerovali ili ne, ali samim je Ustavom, temeljnim zakonskim aktom RH, svakom narodnom poslaniku zajamčena povlastica da, ako želi, baš nikada ne mora doći na posao.

Dobro, jednom vjerojatno mora doći, na početku mandata, da u zboru kolega izdeklamira prisegu, slika se za propusnicu i u tajništvu ostavi broj tekućeg računa, ali kasnije mu je na volju hoće li ići na sjednice ili hraniti životinje u Maksimiru. Neopravdani se ne pišu, ne trebaju im liječnička uvjerenja ni mame s ispričnicama. Objasnio je ovo prije neki dan v.d. predsjednika Sabora Josip Leko u razgovoru za jedne novine, dodajući kako će umjesto kazni za one koji ne dolaze, za što nemaju zakonske osnove, vjerojatno uvesti nagrade za one koji dolaze.

“Zastupnike ćemo stimulirati da redovito dolaze na sjednice”, izjavio je Leko, a meni je zasvijetlio upitnik iznad glave. Stimulirat će zastupnike? Kako će ih stimulirati, pomislio sam zlovoljno? Ručno ili oralno? Ne znam kako vi gledate na ovo, ali meni se čini kao neviđen bezobrazluk. Ljudi imaju lijep posao u ugodnom, suhom i toplom prostoru i izvrsno su plaćeni iznosom koji su sami sebi odredili, a koji je, po prilici, tri puta veći od prosječne plaće u zemlji i još ih treba nekako dodatno potaknuti da se samo pojave.

Nisam zaista mnogo puta u životu čuo nešto tako besramno. Prije nego u Saboru posegnu za nagradama za marljive, pozvao bih ih da ipak prije razmisle o jednoj stvari. Mimo Ustava, koji zastupnicima daje slobodu da šetaju u vrijeme sjednica, u ovoj zemlji postoji i nešto što se zove Zakon o radu i premda on, naravno, nema i ne može imati snagu koji ima Ustav, svejedno ga vrijedi pročitati.

Saborski je mandat, naime, radno mjesto. Biti zastupnik nije ugodna volonterska zadaća, nego plaćeni posao. Staž se upisuje u radnu knjižicu. Ostvaruje se pravo na mirovinu. Ni po čemu, da skratim, ta se stvar ne razlikuje od uobičajenog zanimanja. Parlamentarni zastupnik ima sva prava koja imaju zaposleni, pa i ohoho preko toga, a obaveze su mu... čekaj da razmislim. Pa, zapravo, nikakve.

Da bilo tko od vas bez obrazloženja prestane dolaziti na posao, vaš bi poslodavac uzeo odvjetnika, odvjetnik bi uzeo Zakon o radu i vi biste za kratko vrijeme bili na ulici. Bezvoljno biste se šetali ujutro pločnicima, možda baš na vrijeme da vidite Željka Keruma koji je upravo odradio svoju zastupničku treću smjenu kraj ruleta.

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Hrvatska