Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kako je počeo rat u našim tinelima

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Nikola VILIĆ / CROPIX

Toplinski val nije nas mogao pogoditi u bolje vrijeme! Zamislite, nedajbože, da je temperatura desetak stupnjeva niža: nitko ne bi palio klima-uređaje, svi bi prozori u svim stanovima po cijeli dan bili otvoreni, a iz naših obiteljskih gnijezda širili bi se jezoviti, neartikulirani krikovi od kojih se ledi krv u žilama.

Čitatelji čija su se djeca ovih dana pokušavala upisati u neku srednju školu znaju o čemu govorim. Čak su i roditelji odlikaša proživjeli pravu agoniju, a kroz kakvu su kaštigu prolazili očevi i majke djece sa slabijim ocjenama moglo bi se jadikovati bez kraja i konca. Nema sumnje, i štreberi i kampanjci dovijeka će pamtiti tjedan na izmaku.

Sve je nekad bilo lakše

S druge strane, potpisnik ovih redaka ni uz najbolju volju ne može se sjetiti kobnoga dana kada se morao odlučiti za ovaj ili onaj srednjoškolski program. Jest, bilo je to jako davno, poodmakla dob i progredirajuća demencija zacijelo čine svoje, ali valjda zaborav barem dijelom ide na dušu i ondašnjim pravilima igre. U to doba sve je bilo puno jednostavnije.

Nećete vjerovati, ali bodovale su se samo ocjene: alergija na pelud, traumatičan razvod roditelja i diploma najboljeg floretista u Dalmaciji nisu vam mogli pomoći da se upišete u željenu školu. Daltonisti su se klonili umjetničkih zanimanja, hiperaktivna djeca nisu pokušavala postati fini mehaničari, bolji đaci išli su u bolje škole, slabiji u strukovne programe... i kraj priče. Na kraju balade, svi smo se, manje-više, uspjeli ugurati u one obrazovne ustanove o kojima smo maštali.

Ovih su dana, međutim, čak i djeca s besprijekornim svjedodžbama morala do zadnjega časa drhtati od strepnje. Kao da apliciraju za elitni engleski koledž koji je do sada izbacio satniju-dvije nobelovaca, a ne za javnu školu čija diploma ne jamči zapravo ništa. I, naravno, kada nervoza dosegne točku ključanja, a nemoć vas shrva, stižemo do fatalnih krikova iz prvoga pasusa ove kolumne. Da nam pasja žega nije zabrtvila prozore i vrata, ovih bismo dana sa svih strana slušali nepodnošljivo urlanje. Jer, djeca su od jutra do mraka drečala na roditelje, a oni, pak, jednako poganim jezikom šamarali potomke.

Klinci su, prije svega, očevima i majkama zamjerali što se, kao odgovorna čeljad zabrinuta za sudbinu svoje djece, nisu na vrijeme razveli, nego su, eto, čekali zadnji čas, a fala bogu svakome je tukcu jasno kako se brak ne može razvrgnuti tek tako, preko volje, na brzinu i bez ikakvih problema. Potom, zar im roditelji u genetskome paketu nisu mogli zavještati i kakav manji zdravstveni beteg, trivijalnu tegobicu s kojom se može lako živjeti i još lakše inkasirati toliko žuđena dva ili tri dodatna boda?!

Naravno, ni roditelji nisu ostajali dužni. Sjetili su se svih onih sati, dana i tjedana što su ih njihovi klinci pofrajali u jalovom fejsbučenju ili još jalovijem lovu na prijeteće mutante iz videoigrica. Da su umjesto miša ili joysticka u rukama držali libre, sada ih ne bi nagovarali na fingiranje bračnog brodoloma ili maštali o blagodatima kroničnih bolesti.

Sve nas grije ista fibra

Danima su tako po tinelima odjekivale teške riječi i prijetilo se lakšim tjelesnim ozljedama. Razumljivo, jer i klince i njihove roditelje grijala je ista fibra: grozničava, upravo panična čežnja da se djeci priušti najbolje moguće obrazovanje i tako katapultira u bolju budućnost.

Zauzeti svojom mukom, majke i očevi nisu zapravo imali vremena ni čestito promisliti o tome što njihove kćeri i sinove uistinu čeka. Taj magloviti futur osvijetlili su, pak, podaci portala “Moj posao” o najtraženijim zanimanjima u prvih šest mjeseci ove godine. Budućnost – ne nužno bolja, nego bilo kakva – zajamčena je samo klincima s diplomama konobara, prodavača, kuhara, pomoćnih kuhara...

Lijepo je, zavodljivo i slatko maštati o tome da će vaš dječak ili djevojčica za koju godinu u mikrovalnoj pećnici uspjeti izolirati Higgsov bozon ili da će otkriti lijek protiv raka. No takve fantazije moće ćete podgrijavati samo dok vam se dijete ne dočepa diplome. Kada konačno u ruke dobije kartonski tuljac, vaš san će se rasprsnuti kao mjehur od sapunice.

Tada ćete, naime, shvatiti da je vrhunsko obrazovanje u ovoj zemlji postalo potpuno suvišan luksuz. Nakon dva desetljeća teške civilizacijske regresije postali smo nacija konobara i skladištara, u kojoj nema ni mjesta ni nade za one koji su “preučili”.

Dok se vaše čedo s titulom magistra bude grebalo za prekvalifikaciju u pomoćnoga kuhara, možda ćete se sjetiti sparnoga ljeta 2012. godine, kada ste se žderali od nervoze i muke čekajući objavu upisnih lista, a sve zaludu, džabe i utaman...

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska