Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Requiem za državu i domovinu

 suprotiva

Još od Račanove Vlade, a Sanader se u skladu sa svojom općom politikom nije potrudio ništa ispraviti, jedan veliki datum koji je obilježavao višestranačje, demokraciju, neovisnost i državnost usitnjen je u tri manja koja, što je i bila krajnja namjera, više nitko ne doživljava kao nešto važno, a malo tko i zna što oni znače.

U pročitanim i na svu silu napisanim govorima najviših dužnosnika zasluge branitelja za stvaranje samostalne države izjednačene su sa zaslugama partizana, dok utemeljitelj moderne države nije uopće spomenut.

No zato se sva sila vijenaca i sjećanja sručila na pokojnog Ivicu Račana, koji naravno nije luk jeo ni luk mirisao, osim što je s tada malobrojnom ekipom svojih zastupnika odbio podići ruku za izlazak Hrvatske iz jugoslavenske federacije.  Premijer Zoran Milanović, kao ni njegovi ministri, nije pokazao niti zrno pristojnosti odbivši prekoračiti prag crkve na Markovu trgu u kojoj se služila misa za domovinu, kao što se nekoć odbio rukovati sa Svetim Ocem, pokušavajući taj svoj stav objasniti svojim ateizmom.

 

Adieu, Hrvatska

Zaboravio je, međutim, kako ovo nije bio običan vjerski obred, već počast domovini i prilika da se pokaže zajedništvo u odnosu na neke temeljne vrijednosti društva.

Nije valjda njegov ateizam ili antiteizam toliko jak da ne bi prisustvovao ni crkvenom vjenčanju sina, ili sprovodu nekog bliskog prijatelja. Nije, naravno, na ulicama bilo ni zastava, tek su nas domoljubne pjesme s Radio Splita tog 25. lipnja podsjećale na Dan državnosti, koji se ove godine, zbog navodnih sveopravdavajućih troškova, nije, kao svih ovih godina do sada, obilježio ni u Vukovaru.

A cijela ova otužna atmosfera koja vuče prema relativizaciji jednog procesa, jednog rata i njegovih rezultata, što sve opet treba gledati u kontekstu političke “europeizacije” i “balkanizacije” te brisanja nacionalnog suvereniteta, dobila je, možda i nehotično, svoj simbolički izraz na svečanoj akademiji u zagrebačkom HNK.

Dvorana je bila poluprazna iako vjerski razlozi ovaj put nisu mogli biti preprekom zastupnicima, ministrima i ostaloj sviti za nedolazak. Ni glazba nije bila nimalo svečarska. Koncert je započeo skladbom Adieu i najviše bi mu odgovarao naslov Requiem za domovinu i državu.

Priznanje Vesni Teršelić, predsjednici udruge Documenta, koja se tendenciozno bavi istraživanjem, izmišljanjem i optuživanjem hrvatskih zločina i zločinaca, dodijeljeno rukama predsjednika države, moralo je zaista djelovati kao šaka u oko, kao i ona skupina ideološki probranih na prijamu kod predsjednika, od kojih mnogi ni danas ne bi glasovali za nezavisnost.

 

Potraga za konsenzusom

I nakon svega, gorak osmijeh izaziva poziv Ive Josipovića, a nešto ranije i Zorana Milanovića, na stvaranja općeg konsenzusa. O čemu? Doduše, Josipović je svoj poziv konkretizirao razvojnim pitanjima, ali je HDZ, usput spomenuvši odustajanje od gradnje pelješkog mosta, uzvratio potrebom konsenzusa oko temeljnih političkih vrijednosti. Ovakav odnos prema Domovinskom ratu i uopće stvaranju nezavisnosti, kao i nepravedan odnos prema žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća izražen u Milanovićevoj konstataciji kako su partizanski zločini bili prihvatljiva cijena pobjede(!), ne može nikako biti dobra podloga za neku zajedničku pjesmu, već samo izvor novih sukoba i podjela. No, nije samo to u pitanju.

Ne može se tražiti konsenzus i istovremeno voditi politika koja ga isključuje, odnosno ustrajavati na stavu “svi za nama”, odnosno “budimo jedinstveni, ali neka bude onako kako mi hoćemo”.

Pelješki je most primjer kako svaka nova vlast omalovažava i napušta projekte prethodnih vlasti. Kako pak postići suglasnost oko prodaje nacionalnog bogatstva, kako zaslužiti aplauz sindikata jednostranim promjenama kolektivnih ugovora, ili pak poslodavaca ako im se nameću sve veća opterećenja?

Kadrovska politika se od vrha do dna vodi izrazito po stranačkim i prijateljskim kriterijima. Bezbrojni su primjeri, ali najbolju potvrdu pružila nam je bivša ministrica Mirela Holy koja je tražila od direktora HŽ-a da zašiti njezinu prijateljicu od čistki stranke kojoj i sama pripada.

Taj u biti najvažniji dio njezina pisma koji je podigao toliko prašine ostao je posve izvan pozornosti.
Jedan od rijetkih zakona, onaj o HRT-u, koji je prije pola godine usvojen općim konsenzusom, sada se naglo i žurno mijenja nasiljem nove stranačke većine s jednim jedinim ciljem da na HRT-u ta većina, odnosno stranka na vlasti, odnosno sam predsjednik stranke postavi na ključna upravljačka i urednička mjesta svoje ljude. Za tri godine ta će se ista stranka žestoko opirati imenovanju novih ljudi prema istom zakonu na čelna mjesta ove najvažnije informativne ustanove.

Žučne rasprave vodile su se, vode se i vodit će se još o nekim zakonskim rješenjima u vezi s umjetnom oplodnjom, pobačajima ili pak o homoseksualnim brakovima, koja zadiru u najdublji moralni i vjerski svjetonazor najšireg kruga ljudi, s jasnom tendencijom da se neki ekskluzivni, pa čak i morbidni stavovi nametnu cijelom narodu, naravno bez referenduma i “dosadne demokracije”.

 Općenito se može reći kako vlast, već kronično nesvjesna svoje prolaznosti i bolesna od umišljene svemoći i manihejskog radikalizma, istinski ne sluša one druge niti traži suglasnost s oporbom, sindikatima, poslodavcima, crkvama i narodom u cjelini, već traži samo prihvaćanje.

Jedini konsenzus na koji je uvijek spremna jest konsenzus s bruxelleskom birokracijom i to prema principu “oni su uvijek u pravu, mi smo spremni na sve”.

josip jović
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last