Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Prvenstvo svijeta u oranju plaže

 Jučer, danas, malo sutra

Otprilike u ovo doba godine, manje-više sve novine, a osobito “Slobodna”, donose izvještaje iz naših malih mista koja turiste, umjesto bićerinom žutuje i feticom pršuta, dočekuju jaružalima. Osobito drski tipovi znaju svrdlati pikamerima i raskopavati parcele na samo nekoliko metara od plaže. Do ove srijede nikada, međutim, nisam vidio da je netko bagerom prešao zadnju crtu pristojnosti i zdrave pameti, pa počeo drljati oblutke na kupalištu pred zbunjenim turistima.

Dok je siroti svijet panično kupio šugamane, žovijalni mladić u cockpitu velike žute nemani s osmijehom mi je objasnio kako ga je Općina Sutivan angažirala da “malo poravna plažu”.

Kako se već neko vrijeme spremam pohoditi poteštata, raspitati se za njegovo junačko zdravlje i saznati zašto dio mještana i nas povremenih gostiju mora noću hodati s lampadinama, a danju trpjeti teror slobodnih zidara, veliko preoravanje plaže – koje se, je li, nije moglo obaviti, recimo, zimi ili u rano proljeće, nego baš 20. lipnja - sjelo mi je kao naručeno.

Uputio sam se do Općine, a tamo me dočekao dvojnik pokojnoga Vlade Medara, neodoljiva Smojinog poteštata iz Maloga mista. Na žalost, vrlo brzo sam shvatio kako se sva sličnost između fikcionalnog i stvarnog načelnika iscrpljuje u njihovim zamašnim volumenima i bradama. Naš je razgovor trajao kratko, manje od pet minuta, ali je bio neobično sadržajan. Nikada prije nisam čavrljao s tipom koji je kadar u tako malo vremena dati sugovorniku više razloga da ga otjera... no, zacijelo slutite kamo. Uostalom, evo vam stenogram vedrog disputa, pa se uvjerite sami...

- Molit ću lijepo, koji misaoni proces prethodi donošenju odluke o preoravanju plaže bagerom 20. lipnja u 19 sati?
- Ne znam.
- Hvala na iskrenosti, lijepo je čuti. Nadalje, imate li ovdje na snazi kakvu uredbu o zabrani radova tijekom ljeta.
- Zavisi koji su radovi u pitanju. Znate, ima svita kojemu svaki vrag smeta...
- Na putu do Općine skoro me smečija jedan mikser, a ako niste znali, na potezu između Bistrice i Likve (dvije inače ljupke sutivanske plaže – op. a.) ima više mehanizacije nego šta je dužio Lavčević u danima ponosa i slave. Ne trebate biti sudski vještak za građevinarstvo da biste narav radova opisali kao izrazito invazivnu.
- Šta da van rečen... Mi smo van vridan svit, šjor. Puno vridan.
- Vidin, vidin...
- Ali ako vama smeta, odma prijavite policiji! Isti čas! I sutra opet! Pa nek se cilo misto plavi od uniformi!
- Za gospu blaženu, pa vi živite od turista, a činite sve da ih istirate!
- Mi ne živimo od turista. Ko van je to reka?!
- Pardon, vi od njih živite samo dok im ne prodate didovinu i uzmete pineze za svu kartušinu i pristojbe, a posli, ko ih šiša.
- Imate li još koje pitanje?
- Pa eto, kad već ovako lipo ćakulamo, možda ćete mi znat reć zašto, recimo, nema javne rasvjete iza Bistrice, pa se svit uvečer vraća doma s lampadinama?
- Za to su krivi neriješeni imovinsko-pravni odnosi.
- Bravo, odnose ste znali rješavat kad je tribalo prodat zadnju flekicu zemlje građevinskin investitorima, a kad triba posadit dva ferala uz cestu, bidni, ne morete ništa.
- E, tako je. A za sve je kriv Zagreb.
- Ma bogati, Zagreb!
- Je, uvik je kriv Zagreb.
- Biće Zagreb kriv i za to šta ste na na rivi godinu dana imali krater?
- Normalno da je Zagreb kriv. Reka san van, uvik je on kriv. A prije njega su bili krivi Beograd, Beč, Pešta... 
- Svi osin vas. Skužajte, a šta je zapravo vaš posal?
- Ništa. Ja ne radin ništa. Samo priman pineze.

Nije da se hvalim, uostalom, to i nije bogzna kakav razlog za nadimanje od ponosa, ali moju je malenkost razmjerno teško ušutkati. Oni koji me vole, kazat će, božemiprosti, da sam vješt retoričar, oni koji su mi manje skloni reći će – i pogoditi samu bit! – da sam lajav i da imam poganu jezičinu. Ali, eto, ipak se našao netko tko će i meni začepiti usta, vedro mi se narugati, ostaviti me bez teksta, utrnuti u meni čak i ono barbarsko nagnuće da ga otpravim u pravcu hmmm... ako ne baš ontološkog, a ono bar ginekološkog počela.

Vaš popišani kolumnist vratio se, dakle, u preoranu uvalu i dok su zidari na okolnim gradilištima zdušno bušili, nabijali, raskopavali i rebumbavali, postavio si pitanje: ako je Hrvatska zemlja s tisuću otoka, koliko je u njoj Sutivana? Nije da se tješim, ali “moj” malomišćanski poteštat teško da je iznimka, prije će biti da se radi o pravilu. Cijela Dalmacija – koju lažno deklariramo sloganom “Mediteran kakav je nekad bio” -  danas nalikuje velikoj liniji Maginot, zastrašujućoj fortifikaciji u kojoj prvi vjesnici proljeća nisu visibabe, nego mišalice.

Kad već jest tako, onda je logično očekivati da lokalni poteštati budu nalik “mome”: arogantni, bahati, cijepljeni od srama, potpuno ravnodušni prema javnom dobru i interesu, zainteresirani samo za pare koje će iščičati od “developera”, toliko uvjereni u svoju nedodirljivost da sviranje nježniku ponosno ispovijedaju kao životnu vokaciju.

IVICA IVANIŠEVIĆ 



Naslovnica Hrvatska