Novosti Hrvatska

NIKAD ŠARENIJEG DRUŠTVA

Boris Dežulović komentira Pride: Uzalud vam trud, snimači

NIKAD ŠARENIJEG DRUŠTVA
Nećete vjerovati što mi se jučer dogodilo: hodam Rivom i pušim cigaretu, teška se južna vrućina poput rastopljenog olova spustila na grad, sve se u vrelom zraku nekako iskrivilo i uskovitlalo, kao da je Rivu slikao sam Van Gogh, a ljude Edvard Munch, mozak mi uskuhao pa se veselo krčka u glavi, kad odjednom, oko mene neki veseli mladi ljudi mašu šarenim zastavama i pušu u zviždaljke, kraj mene prijatelj iz osnovne škole, a kraj njega – ministrica vanjskih poslova.

Šta ti radiš tu?, pitam ja nju, a ona kaže: evo, tu sam s kolegama iz Vlade. I stvarno, tri ministra iz Vlade stoje kraj nje na vrelom tehnobetonu Rive i brišu znoj. A do njih – Saša i Mladen iz TBF-a. Malo dalje, eno iz Rijeke i Damir Urban.

Zatvorim oči, protresem glavom, otvorim oči, kad eto ti Predraga Matvejevića. S njim profešur Nikola Visković i neki smiješni čovjek pod bijelim šljemom, a ispod šljema – Rajko Grlić. Di si, kako si, evo, veli, došao s Kličkom. Ćakulam ja s njima zbunjeno, kad netko mi srdačno maše: norveški ambasador hoće me upoznati sa francuskim.

Mili Bože, kud sam zašo?, pitam se ja, i tek onda vidim pandura specijalca u punoj ratnoj opremi. Iza njega neki ljudi vrte u rukama krunice i mole se svetome Anti, a do njih se masovno okupio Joško Čelan, stoji na vrhovima prstiju, zvijera okolo kao merkat iz dokumentarca National Geographica i preko pandura pruža srednji prst u zrak. Pogledam malo bolje, a ono ne jedan, nego tri, pet pandura, bogami ih je dvadeset. Uskoro vidim ja - devet stotina policijskih specijalaca pod šljemovima.

Uhvatim tipa do mene za ruku i podviknem, „bižmo, ljudi, evo pandurija!“, a tip me blijedo gleda. Tko je bio? Ministar policije! Stoji ministar policije, cupka i sluša neku žensku klapu u crnom kako pjeva Thompsonovu pjesmu. Ko je ona šta pleše?, pitam ga ja, a on kaže: to ti je Maria Cornelissen. Marija iz Europskog parlamenta, kako ne znaš Mariju?!

E, tu sam se zarekao da kapi vina više neću okusiti do kraja Europskog nogometnog prvenstva.

Svašta je, eto, splitska Riva vidjela, ali luđeg i šarenijeg društva od onoga što se okupilo u subotu, 9. lipnja, nije u svih svojih sedam stotina godina. Do ovoga 9. lipnja tako nešto na Rivi se moglo doživjeti zaista samo u alkoholnom bunilu, i to je – neće se možda svidjeti masovno okupljenom Jošku Čelanu – poruka skupa od kojega se očekivalo da bude Sodoma i Gomora, masovne orgije uspaljenih gologuzih homoseksualaca i muškobanjastih lezbijki.

Ništa od toga, na golemu žalost razočaranih znatiželjnika s mobitelom na video modu, nije se vidjelo na Rivi: tek lijepa, bučna, šarena i blesava gomilica posve različitih i ni po čemu srodnih ili sličnih ljudi, okupljenih samo i jedino oko svoje različitosti i prava na nju.

Možete takve, različite i drugačije, zvati i pederima, ali nemojte nikad zaboraviti da uvijek ima netko od koga ste i sami različiti i drugačiji. Budite stoga hrabri kao Joško Čelan, izađite iz ormara, stupite na Rivu i recite: ja nisam isti kao različiti i drugačiji, ja sam različit i drugačiji!

Zamislite kako bi svijet bio dosadno mjesto da smo svi pederi?

BORIS DEŽULOVIĆ
Naslovnica Hrvatska