Novosti Hrvatska

jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Nasmijani nastavnici u špageti vesternu

 jučer, danas, malo sutra

Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja, sporta i melioracije nadasve, ovih je dana zajedno sa Zvonkom Kusićem, predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predstavio takozvane smjernice za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije. Prije nego je upravio pogled prema svijetloj budućnosti, ministar je sažeto opisao zatečeno stanje. A ono je, najblaže rečeno, tiha jeza. Hrvatska ima samo 18 posto visokoobrazovanog radno-aktivnog stanovništva, na milijun stanovnika dolazi 3350 istraživača, za znanost se izdvaja manje od jedan posto BDP-a...

Poljski naputak

Deprimirajuće prilike nalažu hitne i korjenite reforme, a njihov smisao opisan je u smjernicama strategije. Akademika Kusića naročito se dojmila činjenica što je akademska zajednica prvi put pozvana na sudjelovanje u izradi takvoga, strateškog dokumenta, dodavši tome i ocjenu kako bi se dotični spis mogao nazvati mobilizacijskim. Potom su se ministar i predsjednik HAZU malo uzajamno tapšali, ne skrivajući zadovoljstvo i ponos što se spremaju šotobraco zakoračiti prema boljem sutra.

Kao i svi slični direktivni domjenci u kojima se potanko nabraja što sve možemo, trebamo, moramo, hoćemo... ni ovaj ne bi zasluživao osobitu pozornost, da nije jedne ministrove izjave. Opisujući koje sve zahtjevne zadaće stoje pred nama, on je, uz ostalo, kazao i sljedeće: “Nužni su profesionalizacija odgajateljskog, učiteljskog i nastavničkog zanimanja te jačanje povjerenja prema nastavnicima i školama, pa ću navesti primjer iz Novigrada u kojem poručuju: Učitelj koji se ne smije – ne smije ući u razred.”

Ostavimo zasad po strani zbunjujuću opasku o potrebi profesionalizacije zanimanja, koja implicira da su naši odgajatelji, učitelji i nastavnici neuki ili tek priučeni, i radije se pozabavimo drugim dijelom opaske.

Malomišćansku krilaticu koju je domislio kakav zaigrani profesor ili ravnatelj, ministar bi postavio kao normu. Svi oni koji nisu kadri lice pravodobno iskriviti u konobarsku grimasu dobrodošlice, neka se okanu profesure i sreću potraže nekamo drugdje. Jovanovića pritom ne zanima imaju li naši nastavnici makar i jedan razlog za osmijeh. Raduju li ih možda izdašna primanja, ugled što ga uživaju u društvu, općeniti sustav vrijednosti, što ga naša zajednica prilježno njeguje...? Koliko njih uopće ulazi u učionicu bez grča u želucu i zebnje da će tamo biti izloženi vrijeđanju ili čak fizičkom maltretiranju?

Umjesto ministrova naputka, njima bi svakako korisniji mogao biti onaj što ga je užežin Europskog prvenstva u nogometu izdala policija u poljskome Poznanu. “Hrvate gledajte u oči i ne činite nagle pokrete”, preporučili su mještanima sigurnosni eksperti, pokušavajući prevenirati eventualne okršaje između domaćina i gostiju. Ako savjet zlata vrijedi za odrasle Hrvate, još je dragocjeniji za snalaženje s nacionalnim podmlatkom.

Škola kao welness

Jednom davno, učitelji su i kod nas mogli sebi priuštiti luksuz koncentriranja na gradivo, udubljivati se u lekcije te zaneseno škrabati formule i grafikone po ploči. No već dugi niz godina oni u učionice ulaze kao junaci špageti vesterna u meksička sela: sporim korakom, švenkajući očima lijevo-desno, osluškujući svaki šušanj, spremni da se već sljedećeg trenutka strovale u prašinu i potraže prikladan zaklon.

O da, i ubogi se hrvatski učo zna, od prilike do prilike, nasmijati. Ali to se, u pravilu, ne događa prije ulaska u učionici, nego nakon izlaska iz nje, ako ga sreća pomazi, pa nastavu zaključi bez ožiljaka i trauma.
No čak i ako potpuno zanemarimo dvojbu imaju li naši prosvjetari razloga za prigodno keženje, preostaje nam pitanje koja je uopće svrha istezanja vilice u facijalni grč pred punim razredom? Moju generaciju, primjerice, nitko nije dočekivao gardom recepcionera iz boljega hotela, pred nama se nisu bijelile klavijature učiteljskih dentjeri, pa smo se ipak bez trauma i s ponešto strasti prema učenju, koju su nam ucijepili profesori, domogli diploma.

U to se vrijeme škola nije definirala kao spa i wellness centar čiji vas namještenici moraju dočekivati i ispraćati prigodnim osmijehom broj četiri i ljubaznim naklonom. Profesori su se dijelili na srdačne i grintave, prvi su isijavali toplinu, drugi nam ledili kosti, prve smo voljeli, druge podnosili, ali nikome nije padalo na pamet tražiti od njih da svoje temperamente i životne stilove prilagode smiješnome ministarskom naputku za bildanje optimizma.

Ivica Ivanišević

Naslovnica Hrvatska