Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Zašto Škabrnjani preziru Ivaniševiće

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Jure MIŠKOVIĆ / CROPIX

Ivaniševići su velika i časna hrvatska loza! Hmmm... O tome bi se ipak dalo raspravljati. Veličina, naravno, nije upitna − ima nas, fala Bogu. Bit će da smo, u prosjeku, natprosječno plodni, pa još i zgodno raspoređeni, jer gdje god upreš prstom, pred nosom ti iskrsne neki Ivanišević.

S čašću, pak, stojimo mrvicu slabije. Povijesne kronike zabilježile su slučaj stanovitog suplemenika koji se prigodno potalijančio i priprosto hrvatsko prezime zamijenio otmjenom tuđinskom varijacijom – Gioanizzio. Ni to mu nije bilo dosta, nego se još počeo izdavati za biskupa, derati sirotinju porezima, te prazniti škrabice u crkvama i smočnice u samostanima.

Božji vinograd

I prije njega, hvala na pitanju, zabilježili smo mnoge slučajeve gospode sasvim nedostojne svoga prezimena. Na posljetku, i dandanas mogao bih vam na ulici pokazati barem dva-tri Ivaniševića koji su, umjesto zvonkog aplauza, zavrijedili još zvonkiju šamarčinu.

Naravno, kako to i inače u životu biva, nevolja nikad ne dolazi sama. Osim časti, jednako je suspektno i naše hrvatstvo. Na tu okolnost ljubazno me uputio stanoviti gospodin, jedan od onih degenerika koji zaklonjeni “nickom” ispisuju komentare na web-izdanja novinskih članaka i autorima se spominju majki u nepriličnom odnošaju s kućnim ljubimcima. Dotični je, naime, moje podrijetlo svojedobno situirao u Bogodol pod Čabuljom, slikovito hercegovačko selo koje je, navodno, dalo respektabilan broj četnika.

Kada se sve zbroji i oduzme, ispada da mi loza i nije bogzna kakva. No ta činjenica još uvijek ne predstavlja dovoljan razlog za malodušno zdvajanje. Jer, ako bolje razmislimo, sličnih ćemo primjera naći i drugdje. Nema te razlistale obiteljske krošnje bez barem dvije-tri usahle ili infetane grane. Svejedno jeste li plebejac ili okrunjena glava, u krugu najbližih uvijek ćete se spotaknuti o kakvoga geliptera i barabu. Konačno, u Božjemu vinogradu sve su loze jednako vrijedne, jer, kao što znamo, Svevišnji nije ni enolog ni sommelier koji će snobovski frknuti pred slabijim grozdovima.

Taj jednostavni poučak vrijedi gotovo svuda. Velim “gotovo”, jer sam ovih dana na razmjerno bolan način shvatio kako do njega Škabrnjani nimalo ne drže. U tome ljupkom ravnokotarskom selu prezime Ivanišević danas je omrznutije nego što je bilo onomad u domu Patricka Raftera. Gospodin koji ga nosi nikoga nije ubio, pretukao ili pokrao.

Uredno je kupio zemljište, na njemu se nastanio i taman kada je pomislio da će doskora i sâm postati − ako ne baš fetivi, a ono bar posvojeni – Škabrnjanin, domaćini su mu poručili kako je, zajedno sa svojom obitelji, nepoželjan. I kamo lijepe sreće da je sve stalo samo na teškim riječima. Imanje gospodina Ivaniševića mještani su ogradili kao što odgovorni poljodjelci žicom izoliraju nasade da im stoka ne bi potamanila verduru.

Sarkozyjev poučak

Čime je siroti čovjek zaslužio tako surovu dobrodošlicu, kakav mu preteški grijeh leži na savjesti da ga treba otjerati prijetnjama i uvredama? Teško mi se dosjetiti ijednoga drugog razloga osim hereditarnog. On je kriv samo zato što se slučajno preziva Ivanišević. I što je slučajno Rom. Njegovo podrijetlo kod domaćina izaziva jezovitu zebnju, čisti užas koji se nikako ne da istjerati iz kostiju. Mir u malu seosku zajednicu može se vratiti tek ako Ivaniševići i ostale dvije jednako nepoćudne obitelji daju petama vjetra.

Paradoksalno, ovaj sramni šovinistički dramolet odigrava se u mjestu koje bi itekako trebalo biti svjesno sve tragike prebrojavanja krvnih zrnaca. Treba li uopće ikoga podsjećati na notornu činjenicu da su deseci Škabrnjana prije dva desetljeća zaklani samo zato što su druge nacije?!

Naravno, nervozniji, dakle, prosječni Škabrnjanin sada bi mi mogao glatko odbrusiti: “Ivaniševiću, šta si se uspizdija?! Ako su ti tako dragi, šta ih ne vodiš doma?!” Opaska bi možda i imala stanovitog smisla da je normalno propisivati drugima gdje će izgraditi dom.

No takvo što u civiliziranom svijetu naprosto je neprihvatljivo. Pravo je svakoga čovjeka da slobodnom voljom izabere gdje će živjeti, a ne da u njegovo to ime čini netko drugi, pobunjeni Škabrnjani ili zgranuti novinar, svejedno. Jer da nije tako, Nicolas Sarkozy, primjerice, nikada ne bi postao ne samo predsjednikom Francuske, nego ni njezinim građaninom. Da nije tako, cijeli svijet ne bi danas sličio globalnome selu, nego bi bio tek goli zbroj utvrđenih vukojebina u kojima ima mjesta samo za Nas, a nikako ne za Njih.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 2 of 5First1[2]345Last