Novosti Hrvatska

SUPROTIVA

Josip Jović: Ruska politika prvog potpredsjednika Čačića

SUPROTIVA

/ Igor SAMBOLEC / CROPIX

Očima punim nade u Rusiju su romantičarski gledali Juraj Kižanić i, dva stoljeća poslije, Stjepan Radić, kao u središte panslavizma. Hrvatski su komunisti bili opčinjeni sovjetskom Rusijom u svojoj ideološkoj zatucanosti i opijenosti idejama revolucije i proleterskog internacionalizma. I jedno i drugo se nepovratno rasulo i raspršilo kao puka tlapnja. Sada je na pomolu nešto drugo.

Sada se pojavio Radimir Čačić kao (prvi) potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, odletio je u Moskvu i vratio se s nizom ideja, prijedloga i planova, dakako s onu stranu svake ideologije i romantizma, a s ovu stranu ekonomskih interesa dviju zemalja, jedne malene i jedne velike. I to baš, pomalo prkosno i apsurdno, u vremenu pred sam ulazak hrvatske države u Europsku uniju, na koju su političke garniture zadnjih desetak godina, izgubljene i nemoćne, kockarski stavile sve svoje osobne ali i sve naše zajedničke karte.

Čovjek i djelo

Spominje se nakon toga moskovskog putovanja puno projekata: izgradnja naftovoda i plinovoda, prodaja Petrokemije i HPB, kupnja ruskih aviona, izvoz poljoprivrednih proizvoda i industrijske opreme iz Hrvatske, turističke investicije na našoj obali, ulaganje u termoelektrane, luke i brodogradnju. Teško je ocjenjivati korist svakog pojedinog projekta. Vjerojatno su u tim prvim razgovorima neke teme tek otvorene, ne znaju se pojedinosti, nije jasno radi li se vezanim i međusobno uvjetovanim projektima itd..

No, Čačićeva ruska orijentacija, koju nikako ne bi valjalo tumačiti kao političko svrstavanje ili kao okretanje leđa onoj drugoj, zapadnoj strani, posve je razumljiva i dobrodošla. Za razliku od Zapada, koji je proteklih godina preuzeo trgovinsku, financijsku i komunikacijsku infrastrukturu, ne pokazujući naročito zanimanje za hrvatske proizvode i izravna, proizvodna ulaganja, velike zemlje Istoka otvaraju tržište neslućenih mogućnosti i iskazuju interes za stvarna ulaganja u razvoj gospodarstva, naročito energetike, što je za nas od najveće moguće važnosti.

Što se same osobe Radimira Čačića tiče, može se slobodno kazati kako on nije suviše opterećen moralnim dvojbama, te kako je svojom arogancijom i podcjenjivačkim odnosom prema novinarima, suradnicima, sindikatima, radnicima, potrošačima itd. stekao titulu najomraženije osobe u Vladi. Čak mu je i najbliža politička suradnica Vesna Pusić zamjerila bahatost, premda ni ona ne boluje od skromnosti i skrušenosti, uz napomenu:

“Ne slušajte što govori, nego gledajte što radi.” No, zaista, lako je biti popularan na način Ive Josipovića kad ništa ne činiš, kad ni za što nisi odgovoran i kad sve zaviješ u neku općeprihvatljivu frazu. Čačić je, ni manje ni više, jasno preuzeo teret izvlačenja zemlje iz krize, rekavši da ako se do jeseni ne pokaže uzlazni gospodarski trend, onda ova Vlada nema šanse. Za razliku od niza svojih nekompetentnih kolega iz Vlade, skupljenih zbrda-zdola, bezličnih i ideološki nabrijanih, Čačić je ambiciozan, poduzetan, samosvjestan i bez kompleksa, ima ideja i zna što hoće.

Faktori rizika


Pitanje je, naravno, što će od svega najavljenoga biti. Postoji niz rizičnih faktora. EU i SAD neće naklono gledati na najavljene projekte. Zbog stava Zapada hrvatski su političari, koji se vjerojatno moraju konzultirati s bruxelleskim dizajnerima i kad mijenjaju donje rublje, dosada odustajali od ruskih i kineskih projekata, koji su joj se i ranije nudili. Na pitanje o reakcijama EU-a na ideju o preuzimanju NO-a Ine, sam Čačić cinično je uzvratio “već se tresem”, uz komentar: “Sve što je na štetu Hrvatske u ovoj zemlji je moguće.”

Epilog priče o odnosima MOL-a i Ine, odnosno o ulasku dvojice ministara u Inu bit će prvi test i pokazatelj pozicije Hrvatske i Čačićeve snage da provede ono što je naumio. Inače, EU u ovom slučaju uopće ne štiti princip o sukobu interesa, kao što se misli, već štiti interese jedne multinacionalne kompanije. Kad je u pitanju odnos s trećim zemljama, EU će zabranjivati Hrvatskoj ono što će njezine vodeće države dopuštati sebi, kad je to za njihov probitak.

U dobrom dijelu javnosti, a vjerojatno i u političkim krugovima, još je uvijek snažno izražena predrasuda prema Rusiji kao zemlji vječne diktature, gladnoj i tehnološki zaostaloj i još k tome pravoslavnoj i tradicionalno sklonoj Srbiji. Ali Rusija nije ono što je bila do jučer.

To je zemlja velikih energetskih i tržišnih potencijala, doduše tehnološki još uvijek ne na razini zapadnih zemalja, u kojoj ne vlada duh diktature nego poduzetništva, što sve vrijedi i za Kinu. Druga je stvar što dio zapadne propagande želi predstaviti Vladimira Putina kao tiranina u želji da ga svrgne i dovode na vlast sebi podobne političare. U vrijeme zadnjih ratova na Balkanu Rusija je odigrala konstruktivnu i objektivnu ulogu, demantirajući uvjerenja kako je ona uvijek i bezrezervno na strani Srbije, s kojom uostalom i sama Hrvatska želi graditi prijateljske odnose.

Realizaciju Čačićevih planova mogle bi zaustaviti opravdane sumnje kako on nikada ne zaboravlja sebe, kao i taštine najbližih suradnika. Vjerojatno isticanjem sebe u prvi plan mnogima, pa i samom premijeru, ide na živce, ali on bez njega u ovom trenutku ne može. I, konačno, jedan pragmatični faktor rizika leži u ladicama mađarskog suda.

JOSIP JOVIĆ

Naslovnica Hrvatska