Novosti Hrvatska

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Priča o referentu za laufere i pješake

  JUČER, DANAS, MALO SUTRA

/Goran Mehkek/Cxropix

Početkom osamdesetih moj prijatelj, friško diplomirani ekonomist, zaposlio se u velikom industrijskom poduzeću na mjestu nabavnog referenta. Kad su ga posjeli za radni stol i zatrpali kubikom formulara, vjerovao je da će, koliko sutra, potezom pera ugovarati transporte strateških sirovina i energenata, strojeva i alata ili barem rezervnih dijelova za moćnu mehanizaciju tvrtke. Ali vraga, ti prevažni poslovi bili su rezervirani za iskusne referente, ozbiljne igrače s bezbroj utakmica u nogama.

Njemu, mucavome početniku, dali su manje zahtjevan, premda jednako častan zadatak. On se trebao postarati da radnim ljudima iz kolektiva nikada ne uzmanjka razvijača, fiksira, letvica, ljepila, laufera, pješaka, crnih veštita, bijelih košulja... Poduzeće je, naime, imalo cijeli niz kulturno-umjetničkih sekcija u kojima su proleteri brusili svoje talente. Nakon osam sati crnčenja za osobni dohodak i boljitak šire društvene zajednice, mogli su se opuštati gradeći makete španjolskih galija, snimajući ljupke predjele zavičaja, igrajući šah, pjevajući u vokalnom ansamblu... Tankoćutni radnici do te su mjere bili razgorili svoje artističke infišacije da se ukazala potreba za zapošljavanjem osobe koja će logističkim, pozadinskim radom servisirati taj sve veći i produktivniji pogon. Izbor je pao na moga drugara.

U međuvremenu, dogodilo se svašta, i mome prijatelju i “njegovoj” tvrtki. On je započeo uspon zapovjednom vertikalom i tko zna gdje bi mu bio kraj da poduzeće nije privatizirano, kako je već kod nas red, pod sumnjivim okolnostima. Danas se moj frend iz petnih žila upinje sačuvati posao nedostojan njegovih kvalifikacija i jadno plaćen. Nekadašnji privredni kolos smanjio se, pak, do dimenzija patuljka i – da parafraziramo poučak iz jednoga slavnog filma – svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduje.  

Tužna priča

Ne bih vas tupio tužnom pričom o usponu i padu jednoga čovjeka i jedne tvrtke – takvih ste se storija i bez mene naslušali – da ova ne baca zanimljivo svjetlo na razdoblje socijalističkog mraka. U tim, kao što znamo, strašnim vremenima nepodnošljiva terora i apsolutne neslobode radnici nisu imali samo solidnu – i do mirovine zajamčenu! – plaću, pravo na stan, a mnogi među njima i besplatno ljetovanje u mreži odmarališta pod upravom privrednih kolosa. Država se čak brinula da besprijekoran set šahovskih figura uvijek bude na raspolaganju našim lokalnim karpovima i fischerima. Čim bi se ogulila boja s krune na kraljičinoj glavi, na scenu je stupao dinamični referent koji bi na Olympijinu pisaćem stroju počeo slagati jufke od pelira i indiga, pa tipkati narudžbe za nove, uglancane komplete.  

Poredak u kojemu je bilo normalno da se viškovi odlijevaju u stanogradnju i kulturno uzdizanje, išao nam je na jetra, pa smo ga poželjeli zamijeniti boljim. Što smo vrlo uspješno i izveli, premda nam se iz dana u dan sve više čini kako bi bilo bolje da smo s nešto manje žara prionuli demontaži staroga sustava.  
Puna dva desetljeća marljivo vježbamo teoriju i praksu kapitalizma, bez opipljiva učinka i sa sve manje vjere da ćemo se ikada naučiti živjeti sukladno novim pravilima. Dok traje naša mučna obuka, nacionalna se ekonomija nastavlja mrviti u prah. Iz dana u dan sustižu nas nove vijesti o posrtanju ove ili propasti one tvrtke. Šonete u spomen nekoć uspješnim poduzećima namnožile su se u tolikome broju da se ljudima već gadi listati novine, paliti televizore ili surfati portalima.

Jad svakodnevice

No koliko god ta sumorna inventura kolapsa svjedoči o jadu naše svakodnevice, još i više upozorava na veličinu i snagu prezrenog socijalizma. S predanošću koja zadivljuje, mi već dvadeset godina razaramo sve vrijednosti stvorene u ancien regimeu. Rat, tranzicijski predatori, korumpirani ili, u boljem slučaju, “samo” nesposobni političari, kriminalci novoga kova, u odijelima od listera i s laptopima u krilima... svi nabrojeni, pa još i poneki prešućeni, dali su nesebičan doprinos pljački i destrukciji nacionalnog bogatstva. I to s priličnim uspjehom.

Kazati da je Hrvatska danas opustošena zemlja nije patetično pretjerivanje, nego gola činjenica. Unatoč svemu, još uvijek nismo uspjeli zdrobiti baš svaku stečevinu socijalizma, o čemu, uostalom, zorno svjedoče primjeri nekih tvrtki koje se i ovih dana još uvijek grčevito bore za opstanak.

S druge strane, kada bi kojemu manijaku palo na pamet uništiti sve vrijedno, korisno i važno stvoreno u zadnjih dvadesetak godina, bila bi mu dovoljna dva-tri dana manje-više ležerna rada. Pa vi i dalje palamudite kako je socijalizam bio koma...    

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last