Novosti Hrvatska

NAKON BROJNIH KRITIKA U JAVNOSTI I OTVORENE PROZIVKE DON IVANA GRUBIŠIĆA DA VLADA POGODUJE KAPTOLU

PORUKA CRKVE Msgr. Bogović: Vatikanski ugovori mogu se mijenjati!

NAKON BROJNIH KRITIKA U JAVNOSTI I OTVORENE PROZIVKE DON IVANA GRUBIŠIĆA DA VLADA POGODUJE KAPTOLU

Čudim se  don Ivanu Grubišiću što provocira narod, time se samo stvara mržnja i neprijateljstvo. Mi biskupi jesmo za svaki razgovor o novcu za Crkvu, ali nećemo ići na cestu i vikati. Nije riječ o diktatu koji treba cijeli svijet poštovati

Uz brojna sporenja u javnosti i Saboru oko novca potrebnog za financiranje zdravstva i školstva u 2012. godini, onih 0,25 posto koje dobiva Katolička crkva najintrigantnija je tema vezana uz državni proračun. Posebnu pozornost izazvala je reakcija saborskog zastupnika don Ivana Grubišića koji je otvoreno poručio kako Vlada Vatikanskim ugovorom pogoduje Crkvi.

Vlada je, pak, preko društvenih mreža odgovorila na upite građana zašto se izdvajanja za Crkvu ove godine nisu “rezala”. Međunarodni ugovor s Vatikanom obvezuje, naime, Hrvatsku sve dok se ne promijeni. Tako će Crkva za 2012. dobiti 245 milijuna kuna, a podsjetimo kako se prošle godine Hrvatska biskupska konferencija dobrovoljno odrekla 50 milijuna kuna.

Gdje se i kako uopće troši novac za Crkvu? Gospićko-senjski biskup msgr. Mile Bogović objasnio nam je kako se u njegovoj biskupiji raspolaže novcem od države. On se dijeli na tri dijela - jedan dio ide za uzdržavanje klera i drugih službenika, drugi dio za izgradnju objekata, a treći za Caritas.

Uzdržavanje svećenika

- Sve ovisi o prilikama. U mojoj biskupiji veći dio ide za obnovu crkava kao i za Crkvu hrvatskih mučenika, jer je dvije trećine teritorija bilo pod okupacijom za vrijeme Domovinskog rata te su srušene 34 crkve. Drugi dio po veličini je za Caritas, a tek najmanji ide za uzdržavanje svećenika. U drugim biskupijama gdje nije bilo toliko rušenja i gdje nema tolike potrebe sirotinje, ondje se može pomicati novac prema potrebama - upozorava biskup Bogović, te napominje kako je dobar dio novca od države u sadašnjim kriznim vremenima u svim biskupijama usmjeren upravo prema Caritasu.

Povezani s narodom

- Svakako da smo mi biskupi osjetljivi na gospodarsku situaciju i mi smo to i dužni učiniti. Nitko nije tako povezan s narodom koliko je Crkva bila i ostala. Dakako, greške su moguće. No, mi pratimo narod s onim što imamo - kazao je Bogović.

Upitan da prokomentira nastupe saborskog zastupnika don Ivana Grubišića, koji se u nekoliko navrata zauzimao za promjenu međunarodnih ugovora s Vatikanom, Bogović je kazao:

- Čudim se takvim ljudima, pa i Grubišiću, da tako provocira narod, da se stvara mržnja i neprijateljstvo. Ugovori su ugovori i mogu se mijenjati, no, mi biskupi smo za svaki razgovor, ali nećemo ići na cestu i vikati. Nije riječ o diktatu koji treba cijeli svijet poštovati. Treba sjesti i stručno razmišljati, pa ići naprijed.

O istoj temi razgovarali smo i s poznatim hrvatskim svećenikom i spisateljem don Antonom Šuljićem.

- Danas je tema to aktualnija što je kriza veća, državni proračun nategnutiji, a kasa praznija, pa se tih 0,25 posto proračuna čini nekako jako velikim novcem. On, u ušima običnog promatrača koji sluša uglavnom tendenciozne prigovore, i zvuči kao velika cifra, ali ,primjerice, ta je cifra manja čak i od svote koju je svojevremeno grad Zagreb osiguravao za subvencionirani prijevoz svojih umirovljenika. No, kako god bilo, činjenica je da to ljude svrbi. I ne samo kod nas.

- Tamo gdje se pomoć Crkvi skuplja iz izravnoga oporezivanja vjernika, već prema njihovoj konfesionalnoj pripadnosti, bilježimo sve brojnije slučajeve istupanja iz Crkve. Je li baš bilo nužno da se to osjetljivo pitanje rješava međunarodnim ugovorom, druga je stvar. Možda se to moglo riješiti i drukčije, no Sveta Stolica, čini se, posljednjih desetljeća pribjegava, gdje može, takvoj vrsti ugovora. U svemu se nazire i trag “iskorištene prilike” s crkvene strane. Naime, trpak je dojam da su se ugovori radili iza leđa javnosti, budući da su u pripremnom razdoblju jedva kome bili dostupni. Otud to latentno nepovjerenje javnosti u njihovu opravdanost - otvoreno govori don Anton.

Bogato naslijeđe

- No, Crkva je ovakva kakva je i zapravo je činjenica da ima glomazan aparat s ogromnom tradicijom i bogatim materijalnim naslijeđem, od crkava do zgrada svojih službenih, kulturnih i znanstvenih ustanova preko zemlje i umjetnina, te da sve to treba održavati. Bismo li mogli zamisliti Zapad, pa i Hrvatsku onakve kakve znamo bez Crkve? Teško je sad izmišljati nove, i još k tome radikalne modele koje bi Crkvu lišile društvene relevantnosti - drži Šuljić, a na pitanje šteti li Crkvi takva vrsta ovisnosti o proračunu, kazao je:

- Smatram da se time, pa i uz činjenicu da se stranke na vlasti mijenjaju, na stanovit način kupila crkvena šutnja ili barem da joj se oduzela oštrica. A to je za Crkvu uvijek bilo loše, pa je i danas. Bi li bilo moguće razmišljati o rješenju da se Crkva, uz svoj unutarnji način, financira i nekim modelom drukčijim od ovoga? Možda? No, za sada ga nemamo, drži Šuljić, te predlaže:

- Bilo bi više nego zanimljivo, i za jednu i za drugu stranu, vidjeti kako bi prošao referendum na kojem bi se građani (a ne zaboravimo da ih se oko 85 posto priznaje katolicima) izjasnili žele li ili ne da se Crkva financira iz proračuna, ma koliko se ovakva formulacija činila simplificiranom. No, za to bi nam trebalo i malo više crkvene kuraže. A ona se uglavnom topi pred sigurnošću potpisanoga. No, bila bi to prilika da se s crkvene strane javno i jasno, bez halabuke korporacijskih i ideološki orijentiranih medija, progovori o toj važnoj temi - smatra Šuljić.

SAŠA HORVAT

Ugovor se može mijenjati

Kritičari Ugovora o gospodarskim pitanjima Svete Stolice i Hrvatske pozivaju se na članak 15/II gdje se navodi: U slučaju da jedna od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima. Ukupan iznos koji se izdvaja izračunava se tako da se dvije prosječne hrvatske bruto plaće pomnože s brojem župa u Hrvatskoj, čiji broj varira oko brojke 1530. Tom se iznosu pridodaje i naknada za pravne osobe Katoličke crkve za oduzetu imovinu koja je u 2012. iznosila 7,7 milijuna kuna. Prema trenutnim podacima, Crkva će 2013. dobiti 5 milijuna kuna više nego 2012. – što iznosi 250 milijuna kuna.

Ćirko: Sirotinja bi najviše ispaštala

- Mislim da Crkva ima pravo na taj novac jer je crkvene imovine puno oduzeto i uništeno. Uz pomoć ovog novca se izgradilo nekoliko crkava u Splitu. Caritas splitske nadbiskupije svakodnevno hrani 200-tinjak ljudi, pomaže siromašne i ugrožene i na druge načine. Znači ne dobivamo mi svećenici taj novac, napominje Ćirko, te nastavlja:

- Meni je najžalije što ljudi misle da ja imam plaću i da živim na državnim jaslama. Ja i moja zajednica ne dobivamo niti lipe iz tog proračuna, tako da nisam osjetio taj novac kad se počeo dobivati, niti ću osjetiti ako se ukine. Meni bi bilo žao da se taj novac ukine. Jedino bi to osjetila sirotinja koja dolazi u Caritas i hrani se tamo - ističe Ćirko.

- Ako je nekome žao dati taj novac za hranu sirotinji, neka ga ukinu. Ali, ako hoće biti pravedni, onda trebaju ukinuti novac i svim udrugama koje dobivaju ne baš mali novac. Ali volio bih kad bi svi skupa pazili jedni na druge i poticali se u ljubavi i dobrim djelima. Da živimo u miru i uzajamnom izgrađivanju, a ne da pljujemo jedni po drugima i gledati kako drugome „podapeti“- kazao nam je poznati splitski dominikanac o. Jozo Ćirko.

Europski model neprihvatljiv

Bi li Crkva mogla samovoljno odustati od dijela novca?

- Možda bi to bio nekakav znak, ali to ne bi riješilo ništa bitno. Mislim da je sazrelo vrijeme da se barem usudimo i drukčije razmišljati o modelima crkvenoga financiranja, na što bi nas obvezivala i želja za većim duhovnim dobrom Crkve. U Hrvatskoj kao malenoj zemlji jedva je zamisliv model po kojem bi vjernici, poput nekih Europljana, odvajali dio poreza za svoju vjersku zajednicu, jer to ne bi bilo dostatno. No, možda bi im, u slučaju kakvog većeg postotka, država mogla pomoći nekim olakšicama?! Time bi država pokazala dobru volju prema svjesnim pojedincima, na stanovit im način i pomogla, a pomogla bi i Crkvi kao zajednici. Ujedno bismo se barem riješili prigovora onih koji nisu vjernici i koji kažu da njihov novac ne treba davati Crkvi. To bi, možda, moglo vrijediti i za ostala društva i udruge pa bi državni proračun mogao biti nešto rasterećeniji!

- No, postoje i neki unutarnji crkveni resursi koji bi se dali i drukčije raspodijeliti. Primjerice, postoje velike razlike između tzv. bogatijih i siromašnijih župa i biskupija. To je, doduše, novi financijski ustroj nastojao ispraviti, ali mjesta za veću solidarnost, pa i na planu većem od nacionalnih granica, ima dovoljno. K tome, redovničke zajednice ovim ugovorom nisu tretirane, a o sivoj zoni nekih crkvenih krugova ne bih nagađao. Ipak, svako bi razmišljanje o mogućem poboljšanju ili čak o drukčijem modelu crkvenoga financiranja moralo uvažiti činjenicu da je Crkva relevantan društveni čimbenik te da zajednica ima korist od aktivne Crkve. Barem toliku koliku ima od udruga civilnoga društva koje se također financiraju iz proračuna. No, mislim da je Crkva ipak mnogo, mnogo više - zaključuje don Antun Šuljić.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last